MILJENKO JERGOVIĆ Idomeni: summit buduće Europe

Prema popisu stanovništva iz 2011. u selu Idomeni živjelo je stotinu pedeset i četvero ljudi. Sredinom devetnaestog stoljeća bilo ih je mnogo više: 1873. popisano je tristo devedeset i četvero seljana, okupljenih u osamdesetpet domaćinstava, redom slavenskoga kulturnog idioma, Bugara ili Makedonaca, ovisno o interpretacijama. Ali kao svako selo na Levantu koje je uz kiridžijski drum ili željezničku prugu, tako i Idomeni ima više povijesti po glavi stanovnika nego bilo koja europska metropola.

Do 1926. selo Idomeni zvalo se Sehovo. Preimenovano je tokom šire akcije helenizacije (ili pogrkovljenja) prostora koji su osvojeni, ili obranjeni, tokom Balkanskih ratova. U masovnim etničkim čišćenjima koja započinju još u devetnaestom stoljeću, a potrajat će sve do pred kraj dvadesetog, slavensko stanovništvo iz Sehova bježat će prema Vardarskoj Makedoniji, prema Srbiji, Kraljevini Jugoslaviji, te Bugarskoj, ili će se naprosto prekodirati prema modelu novoga većinskog identiteta, pa kao što je Sehovo postalo Idomeni, tako su i oni postajali Grci. Nakon 1923, i dogovorene razmjene stanovništva, iz turskoga dijela Trakije u Idomeni se, kao i drugdje po selima egejske Makedonije, naseljavaju protjerani Grci. Tako Idomeni postaje selo izbjeglica, te onih koji su umjesto odlaska u izbjeglištvo odabrali samo prividno lakše rješenje: drugi jezik i identitet. Ali nije li Europa isto što i maleno mjesto Idomeni: kontinent izbjeglica i ljudi promjenljivih identiteta, gdje nitko ne može biti baš sasvim siguran da će ga sa svijeta ispratiti na istome jeziku s kojim je na svijet dočekivan.

Idomeni je posljednja željeznička stanica prema Zapadu. Tu se, usred močvarnih predjela, idealnih za uzgoj riže, krajem zime 2016. zateklo četrnaest tisuća ljudi, izbjeglica iz Sirije, te iz niza zemalja Srednjeg i Bliskog istoka, te Magreba. Nakon zatvaranja balkanske izbjegličke rute ti ljudi nemaju kamo. Ne žele poslušati predstavnike grčkih vlasti, koji ih nagovaraju na preseljenje u unutrašnjost, gdje vladaju humaniji uvjeti u logorima. Znaju da bi, pristanu li na to, mogli do kraja života ostati zatočeni u nekom izbjegličkom centru. Oni čekaju nešto što se, slažu se europski vođe, nikada neće dogoditi, čekaju prolaz u onaj dio Europe u kojemu se još uvijek može živjeti.

Slike šatora iz Idomenija posljednjih su tjedana na svim europskim televizijama, u svim ozbiljnim europskim novinama. Pred stalno uključenim kamerama muškarci i žene na korektnom engleskom objašnjavaju svoj položaj. Žele u Njemačku, Švedsku, Nizozemsku. Ako ih se tamo ne pusti, spremni su umirati tu gdje jesu.

Europljani su prestravljeni. Ustvari, ravnodušni su i prestavljeni. Neobično je kako se ravnodušnost savršeno sljubljuje sa strahom. Do jučer nismo znali da je tako. Čega se plaše u svojoj ravnodušnosti? Islamizacije, kažu. Europska Unija zajednica je petsto milijuna ljudi. Tokom 2015. u Uniju je ušlo milijun izbjeglica, uglavnom muslimana. Na svakog od tih ljudi dolazi, dakle, petsto Europljana, ogromnom većinom kršćana raznih denominacija, te kršćanskih agnostika i ateista. Muslimana u Europskoj Uniji vjerojatno je tridesetak milijuna. Ali i da ih je četrdeset i pet milijuna – kao što tvrde oni koji se baš najviše plaše islamizacije – kako bi i čime bi ti ljudi mogli islamizirati Europu? U Francuskoj, gdje ih je najviše, šest je milijuna muslimana među šezdeset i šest milijuna građana. Na svakog muslimana, dakle, dolazi desetak kršćana. U Njemačkoj pet je milijuna muslimana, a osamdeset i jedan milijun stanovnika. Kako bi oni, osim u bolesnoj mašti jednoga rđavog romanopisca kakav je Michel Houellebecq, mogli vjersko-ideološki dekodirati i podčiniti golemu kršćansku većinu? U Europi, govori strahom od islama već sasvim izbezumljeni Alain Finkielkraut, postoje već čitavi gradovi s muslimanskom većinom. Zašto bi to bio problem? I u čemu bi se “problem” današnje Europe s muslimanima mogao razlikovati od “problema” neke prethodne Europe sa Židovima? U toj su Europi, naime, postojali gradovi sa židovskom većinom. Dva su u blizini Idomenija: Bitola i Solun bili su početkom dvadesetog stoljeća većinski židovski gradovi. Je li, možda, trebalo imati razumijevanja prema onima kod kojih je ta činjenica stvarala identitetsku paniku? Treba li imati razumijevanja za Finkielkrauta?

Ovih dana u Idomeniju liječnika je iz svih dijelova Europe, aktivista, volontera i idealista koji predstavljaju onu danas izrazito manjinsku grupaciju građana koja bi da se otvore sve europske granice. Nisu ti ljudi naivni, samo im matematika ide od ruke: što može milijun izbjeglica jedne vjere učiniti s pola milijarde domorodaca druge vjere? Oni su i po svom duhu i po osjećaju sebe i drugog Europljani. Činjenica da su u takvoj manjini samo svjedoči da se Europa našla u krizi identiteta. Ili da Europe više niti nema. Ako je nema, poražena je. Skoro svi Europljani su u posljednjih nekoliko stotina godina, ili od stoljeća sedmog do danas, pristigli s istoka. Izuzetaka skoro da i nema: Baski, Iliri, Kelti. Ima li još koga?

Što je Europu činilo privlačnom i što je privlačnom čini danas? Nekad je to bila civilizacija. K njoj smo za seoba naroda bježali od gladi. U posljednjih stotinjak godina civilizaciju je zamijenila ideja slobode, i sve što je njom obuhvaćeno. Zato danas ljudi iz Sirije, Afganistana, Iraka, Bangladeša... stižu u Europu, ne bi li tu zasnovali svoje živote i ne bi li i sami postali Europljani. Njihov cilj nije da nas učine sličnima sebi, nego im je cilj da sebe učine sličnim nama.

A zašto francuski muslimani, drugo i treće koljeno izbjeglih Alžiraca, nisu slični nama, nego se odaju terorizmu? Ovo je pitanje postavljeno iz straha, ono nije racionalno i suštinski je antieuropsko. Ali i na šovinistička pitanja ponekad valja odgovarati. Alžirci, alžirski muslimani, nisu u Francusku pristizali s istom vjerom i idejom kao današnji izbjeglice. Dolazili su kao pristaše kolonijalnih vlasti, kvislinzi iz borbe za oslobođenje i kao vojnici poražene i ponižene vojske, na čijem je licu bio utisnut sramni pečat drugoga.

Od Francuza su bili prezreni, što su u prvoj generaciji mogli podnositi. U sljedećim generacijama to je u njima stvaralo bijes. Danas vjerojatno jest problem što previše francuskih muslimana mrzi Francusku, ali taj problem doista nema nikakve veze s onim muslimanima koji se preko Idomenija pokušavaju dokopati Europe. I neće ga se riješiti na način koji predlazi Bruckner i Finkielkraut: tako da Francuska prestane voditi računa o svojoj kolonijalnoj prošlosti.

I još bismo nečega kao Europljani trebali biti svjesni. Emigranti se ne mogu razdvajati u dvije kolone, kao što je to nerazumnu učinila Njemačka, na one koji bježe od rata i one koji bježe u bolji život. Osim što i jedni i drugi bježe od posljedica katastrofalne američke i europske politike na Bliskom i Srednjem istoku, zajednički im je i strateški životni cilj: naseliti se u neku svoju Arkadiju i započeti ispočetka. Od stoljeća sedmog do danas nije se promijenio taj cilj. Dio tih ljudi bježi od nekoga davnog, nikad završenog rata, koji u slučaju ljudi iz Bangladeša i Pakistana macerira i zaudara već sedamdesetak godina, dio njih bježi pred nedavnim ratovima u kojim je uništena društvena i politička struktura njihovih zemalja, a ljudi iz Sirije bježe pred ratom koji još uvijek traje, i ne zna se kad će završiti. Oni su pred ostalim svojim supatnicima u strateškoj prednosti. Do te prednosti je došlo jer je ona briselska Europa lakomislena, bešćutna, pa je pristala na podjelu izbjeglica na ratne i ekonomske migrante.

Istina je, međutim, da su svi oni jednaki. Ili skoro svi. Istina je i to da nitko od tih ljudi ne bježi pred bombama i ratnim djelovanjima, nego svi sudjeluju u velikoj seobi naroda, u potrazi za boljim životom, u potrazi za svojom Europom. Naime, kada bježite od bombi i rata, tada ne jurite po pet tisuća kilometara daleko, niti čekate sreću na granici kod Idomenija, nego se sklanjate u prvo selo, u prvi grad.

Ono što se danas zbiva u Idomeniju neće odlučiti o sudbini naroda koji bježi, ali bi vrlo lako moglo odlučivati o sudbini Europe. Ti ljudi će umirati od zime, bolesti, kuge i kolere, ali će preživjeli sigurno stići na svoj cilj. Samo što cilja, možda, više neće biti. Dogodi li se to, nestane li Europe, pretvori li se ona u niz malih i zastrašenih totalitarnih, fašističkih i polufašističkih državica, čiji će manjinci bježati u neke svoje australije i kanade, ostat će dojam da se sve dogodilo tako lako i bez velikog razloga. Milijun očajnika uspjelo je odgovoriti pola milijarde ljudi od njihovih ideala, od slobode, jednakosti i bratstva. Je li moguće da tako bude?

A u Idomeniju, dok pada neka strašna i siva ožujska kiša, Ai Weiwei drži ceradu nad klavirom na kojem svira mlada Sirijka. Što vam znači ova slika? Nijednom u njezinoj povijesti Europu nisu obranila strašna oružja. Od stoljeća sedmog branile su je izbjeglice koje su na kiši svirale klavir.