Milanović je prezirao predsjednicu, a novom vodstvu SDP-a ona je uzor. Bernardić i društvo samo kopiraju Grabar Kitarović, a i to rade vrlo loše...

Odlazak SDP-ovih prvaka, novog predsjednika stranke Davora Bernardića, desne mu ruke Rajka Ostojića i bliskog suradnika Franka Vidovića na polnoćku u zagrebačku katedralu ima nekakvog rezona jedino ako su se otišli pomoliti Bogu da ovakvim proračunskim rashodima preživimo 2017. i na kraju godine ne vješamo zube o klin.

Neće im biti zgorega ako su u novoiskazanoj pobožnosti izrecitirali još pokoji Očenaš i Zdravomariju da ih prosvijetli i pokaže im politički smjer. Jer ovo što je do sada upriličilo novo vodstvo SDP-a ne sliči ni na što. Zaklinjanje u povratak socijaldemokraciji i Račanovim korijenima, što je većina kandidata mantrala u kampanji, isparilo je kao jutarnja rosa. Stil novog vodstva socijaldemokrata svodi se na kopiranje (i to loše) predsjednice države Kolinde Grabar-Kitarović. A njen stil diktira činjenica da se kao jedna od čelnica izvršne vlasti suočava s nedostatkom ovlasti i viškom vremena, pa se ponaša poput besposlenog popa koji krsti jariće.

Zato predsjednica i jeste prva odjurila u Sisak i sastala se s radnicima sisačke Rafinerije. Međutim, u njenom je slučaju jasno da radnicima ne može ama baš ništa konkretno obećati ni ponuditi, pa je odlazak Grabar-Kitarović u Sisak u startu shvaćen kao simboličan čin podrške i suosjećanja.

A što je Bernardić ponudio kada je s kraćim vremenskim odmakom i on odjurio u Sisak? - Ne smije se dozvoliti odvoz sirovine, a na prvom mjestu mora biti zaštita radnika i proizvodnje - prozborio je Bernardić u Sisku i dodao da će u tome dati podršku HDZ-ovoj i Mostovoj Vladi. Super! A kako će to izvesti? Ima li SDP plan za rješavanje problema Ine u cjelini i gdje su mu modeli za rafineriju u koju se desetljećima ne ulaže i čiji je rad neisplativ? Naravno da nema. Jer da ima neko konkretno rješenje, onda bi ga i prezentirao.

Novo vodstvo SDP-a smatra da je dovoljno biti sveprisutan i da se poput predsjednice valja svagdje slikati i ispaliti koju prigodnu. Nevjerojatno je da uopće nisu svjesni kako se iz aviona vidi da su to šuplji potezi koji se vuku samo zato da bi se stvorio dojam da se nešto poduzima. Hrle prema svima, a nitko ih ne zarezuje. Bernardić nije mogao dočekati da kao šef SDP-a javno pozove čelnika Mosta Božu Petrova na kavu i razgovor o suradnji. Pomalo je otužno da do danas, koliko je poznato, nije bilo ni kave, a kamoli suradnje. A i zašto bi? Most participira u vlasti, s HDZ-om su sklopili koalicijski ugovor u kojemu je veći partner prihvatio sve njihove projekte, a SDP je u oporbi. Petrov doista nema ni jedan razlog radi kojeg bi gubio vrijeme na kavice i s Milanovićevim nasljednikom divanio o smislu politike. Bernardić se jednako nudio i HDZ-u i javno pokazivao da bi jako rado surađivao na nacionalnim interesima. Ali nema sreće. Sa šefom HDZ-a Andrejom Plenkovićem do sada se sreo samo jednom, i to kad su se krajcali na Mirogoju kad su išli polagati vijence na grob Franje Tuđmana. Kako to nije bila prigoda za ozbiljne političke razgovore, Bernardić i njegovi najbliži suradnici ostavljeni su nabadati o tome što su nacionalni interesi i gledati kako pripomoći HDZ-u da ih ostvare. Nedavno su bili uspješni u tome. Na saborskom Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav pomogli su HDZ-u da se u povodu spomen-ploče poginulim pripadnicima HOS-a u Jasenovcu na kojoj stoji natpis "Za dom spremni" ne čini ništa. Nakon puna dva dana vijećanja SDP-ovci su supotpisali zaključke koji Vladu ničim ne obvezuju da skloni ploču s fašističkim simbolom, nego su Plenkoviću isporučili alibi da po tom pitanju ne čini ništa.

Taj potez im je na tragu ranijeg kada su prilikom skidanja imuniteta HDZ-ovcu Stevi Culeju, kojega se goni zbog ekscesa prilikom postavljanja dvojezičnih, ćiriličnih ploča u Vukovaru, osigurali HDZ-ovcima kvorum i spasili ih žešćeg blama. Desno krilo HDZ-a spontano se pobunilo i njih petnaestak je odbilo dići ruku za odobravanje kaznenog progona Culeja, simbola borbe protiv ćirilice u Vukovaru. Stvar su spasili glasovi SDP-ovaca.

Milanovićevi nasljednici oslobođeni njegove željezne ruke do sada su potpuno ogolili činjenicu da je u deset godina, koliko je Milanović vodio SDP, stranka kadrovski i idejno potpuno devastirana. Po odlasku autoritarnog i dominantnog šefa u SDP-u se nije pojavio nitko tko bi bio u stanju definirati vrijednosti koje ova stranka zastupa i reći što nudi svojim biračima. Nova krema SDP-a ponaša se kao da im je neugodno biti ljevičarima, pa svaku priliku koriste ne bi li dokazali nešto drugo. U tome sve više sliče na umjereno krilo HDZ-a. Pristojni HDZ-ovci će, baš kao i SDP-ova trojka, otići na polnoćku, zadržati se nakon mise i vrzmati se oko oltara ne bi li razmijenili koju prigodnu s kardinalom. Za dva dana, kada se u centru Zagreba opet održi zadušnica za Antu Pavelića na kojoj su bili ljudi u crnom nakićeni fašističkom ikonografijom, pravit će se da to nisu ni vidjeli.