MILANA VUKOVIĆ RUNJIĆ Škode li nam pornići koliko i cigarete?

Na Otoku se upravo vodi vruća rasprava o tome je li gledanje pornografije u javnosti štetno po okolinu, kao što i udisanje dima škodi nepušačima. Naime, sve je više (uglavnom, ženskih) osoba prijavilo službama javnog reda kako je silom prilika sudjelovalo u motrenju pornića na zaslonima telefona, laptopa, kompjutora, na najčudnijim mjestima: u knjižnicama, na autobusnim stanicama, u podzemnim željeznicama, i tako dalje. Promatrači takvih sadržaja najčešće su muškarci koji mirno upale svoj pametni stroj, ukopčaju se na najbližu mrežu ili imaju vlastitu i pokrenu omiljeni golišavi film. Kako se u tom trenutku osjeća djevojka ili žena koja mu stoji iza leđa, primjerice, u autobusu?

Ne sasvim ugodno, kažu žene, jer nikad ne znate što može napraviti muškarac nakon gledanja tako uzbudljivog sadržaja. Dogodi se, svjedoci potvrđuju, i u restoranu da čovjek mirno otvori svoj laptop, naruči čašu vina, a iza ekrana se začuje glasno uzdisanje, prepoznatljivo za žanr. Međutim, nije riječ, zaključuju stručnjaci, samo o zabrinjavajućoj raširenosti javnog motrenja pornografije, lišenog osjećaja da nekome ne mora biti ugodno biti blizu nečeg takvog.

Problem je i u sveopćoj dostupnosti takvih materijala, zbog čega je više od pedeset posto britanske djece između 10 i 13 godina već gledalo neki pornografski sadržaj na zaslonima svojih mobitela ili laptopa. “Nepodnošljiva lakoća postojanja” zove se slavni roman Milana Kundere, no u ovom slučaju riječ je o nepodnošljivoj lakoći dolaženja do materijala koji definitivno nije za dječje oči. Rekla bih da javno gledanje pornića nije ništa manje skandalozno od javnog seksanja te bi ga trebalo prepustiti u zone performansa, a ne u svakodnevicu djevojaka, žena, majki koje se ni krive ni dužne nađu u neželjenoj blizini tipova zadubljenih u golišave prizore.

Kako smo već duboko uronili u virtualnu eru, svima nam je jasno da ona ima svoje prednosti, ali i goleme nedostatke. Primjerice, u bilo kojem kafiću vidjet ćete ljude prije svega zabavljene svojim mobitelima, a tek potom ponekim stvarnim prijateljem.

Bilo koji događaj postaje vrijedan tek ako se zabilježi na društvenoj mreži. Virtualni svijet povezuje ljude, no istovremeno ih i beskrajno udaljuje. Zahvaljujući brzini i lakoći dobivanja informacije čovjek može kad god mu puhne naučiti nešto, primjerice, o paleolitiku, lovcima i sakupljačima, ali isto tako može se posvetiti tinejdžerskoj pornografiji s tek jednim klikom. Neki dan sam se bez prevelikog truda našla na stranici na kojoj se detaljno objašnjava kako ubiti čovjeka, doduše, u samoobrani.

Ne moramo biti pretjerano pametni pa da zaključimo kako slobodno kolanje informacija o svemu ima neke veze s porastom nasilja među najmlađima. Kao što sam sama pročitala o nekoliko jednostavnih zahvata kojima čovjeka možete bez problema poslati u vječna lovišta, može i bilo koji sedmogodišnjak. Postoje neke mjere kojima roditelji mogu kontrolirati sadržaje što ih djeca uživaju u svojim ekranima, ali što se mene tiče, čekat ću što je dulje moguće do prvog mobitela svoje kćerkice.

Čini me sretnom što dijete zasad ne pokazuje neku posebnu želju za tom stvarčicom, makar je već u drugom osnovne. Pandemija slobode koja se grozničavo širi našim zaslonima nekad mi se ne čini mnogo boljom i zdravijom od slobode u koju su se zaklinjali Robespierre i drugi pristaše giljotine. Od slobode do terora doista je sićušan korak.

Prizori nasilja, pornografija, krv, suze, sve to postaje savršeno dostupno svačijem oku, baš kao i stranice iz bilo koje knjige, bila ona zabavna i poučna ili pozivala na linč i rat. Jedriti takvim oceanom podataka nije uopće bezazleno, dapače, opasno je, pa tako i po odrasle, o čemu nam svjedoče javni gledatelji pornića, nesvjesni toga da to može smetati njihovoj okolini, kao i ne baš ugodan podatak da prosječna osoba provodi više od šest sati za ekranom baveći se, u principu, ničim pametnim.

Ukratko, savršeno bezbolno i ne baš svjesno, u posljednjem smo desetljeću i pol zamijenili svoje živote za ekrane, a to škodi ne samo očima, nego stvara od nas i neku posebnu generaciju napola ljudi, a dobrim dijelom robota. Bez obzira na to što nam iz glava još ne vire žice.