Milana Vlaović: Sami birajte - rizik ili ziheraški stav

Imam 25 godina, nakon završenog studija u Zagrebu, gdje sam se navikao na život velegrada, dobio sam posao u struci kod kuće, u manjoj sredini. Imam relativno dobra primanja. Povratak u sredinu za koju me ništa osobito ne veže, osim obitelji, je pravi šok za mene i svaki dan je sve stresniji. Nikako se ne mogu priviknuti na život u zajednici, sa svojim rastavljenim roditeljima. Nemam slobodu na koju sam se navikao u Zagrebu, malograđanština vlada u ovoj sredini, pa se pitam bi li se što promijenilo da nađem ovdje curu. Da se potrudim uspio bih dobiti posao u Zagrebu. Svjestan sam teške gospodarske situacije, no pitam se vrijedi li taj rizik poduzimanja bilo kakve promjene zbog, kako neki kažu, moje “sitosti”?

Nick

Neki su ljudi siti onda kad napune želudac, drugi su siti onda kad nahrane dušu. Vi imate pun želudac i niste sretni, siguran posao i krov nad glavom predstavljaju osnovu kojom vaše potrebe nipošto nisu zadovoljene.

Nedostaje vam puls života velegrada, sloboda koju nosi, nedostaje vam ono što vi vrednujete bitnim. Nekima je jedna od ljepota života što poznaju svoje susjede, svakoga im dana mogu zakucati na vrata i zatražiti od njih sitnu uslugu, drugima je ljepota u tome da ne poznaju svoje susjede i ne žele da im ovi nenajavljeni dolaze na vrata u bilo koje doba. Ne tražite zato od onih koji su drugačiji od vas da vas podržavaju u nečem što ne razumiju. Vaša su promišljanja sasvim osobna, baš kao što je vizija sreće sasvim osobna ideja svakog čovjeka i samo sebi možemo točno odgovoriti na pitanje koliko smo je ispunili. U sredini u kojoj su siguran posao i krov nad glavom simbol uspjeha, vi možete važiti za uspješnog mladog čovjeka, ali ako je stres osjećaj koji vas prati, a nezadovoljstvo osjećaj s kojim se budite, onda je vaša istina da niste uspjeli.

Željka je danas sredovječna žena, prešla je pedesetu. Završila je fakultet u Zagrebu i baš toga ljeta kad je diplomirala otvorilo se mjesto u državnoj upravi, pa se odmah zaposlila. Njezini su roditelji bili ponosni, njezina je rodbina komentirala kako je imala sreću, prijateljice su joj pomalo zavidjele, pa se počela uvjeravati kako je to što joj se iznenada dogodilo zapravo sreća, a ona treba shvatiti da je njezina želja da se vrati u veliki grad i potraži tamo posao bila samo nerealna i glupa ideja.

Prolazile su godine, živjela je sama s roditeljima, mogla je sebi priuštiti luksuz da cijelu plaću potroši samo na sebe, nije se udala niti imala djecu. Vremenom se navikla na činjenicu da radi posao koji ne voli i živi u gradu koji je sputava. Naučila je ignorirati malograđanske upite kako to da se nije udala ili barem poželjela roditi dijete. Kompenzirala je nedostatke svoga života svojim prirođenim konformizmom.

U malom gradu život je bio jeftiniji, a ona je putovanjima nadoknađivala učmalost i ustajalost provincijskih zima. Onda se prije nekoliko godina dogodila velika promjena u njezinu životu, umrli su joj roditelji. Njezin je dotadašnji život nepovratno nestao. Ostala je bez velike podrške koju je u njima imala, pa iako i dalje ima riješeno stambeno pitanje i sigurna primanja, suočena je na mnogo suroviji način s istinom da radi posao koji ne voli u sredini koja je sputava.

Željka posljednjih godina češće nego ikad kaže da je njezina najveća životna greška to što nakon završenog studija nije ostala u velikom gradu, nego se vodila onom “bolje vrabac u ruci, nego golub na grani”. Ziheraški je to način razmišljanja, na koji je pristala zato što je po prirodi ziheraš i konformist. Ja mislim da bi ona, da se sad vrati u to vrijeme, ponovo učinila isto jer to je bit njene naravi i protiv toga ne bi znala.

Odgovor na pitanje koje ste mi postavili leži u tome jeste li ziheraš i konformist ili ste osoba koja zna što želi i ne boji se podnijeti žrtve da bi do toga došla. Doznat ćete to o sebi prije ili kasnije, ovisno o izboru koji napravite. Nitko vam drugi ne može reći istinu, jer što god ja sada rekla, život bi to mogao demantirati.