Dok na televiziji gledam mjesto koje nazivamo parlamentom, sve sam dublje šokiran činjenicom kako zahvaljujući što primitivnim, što agresivnim raspravama kojim dominiraju ‘veliki umovi’ poput Pernara, Bulja, Sinčića, Glasnovića, Marasa…, dok ih pokušava upristojiti predsjednik Sabora, čovjek kojeg inače zovu Njonjom, sve više gubim vjeru u hrvatski politički sustav odnosno u mogućnost donošenja krupnih političkih odluka koje kroz samo nekoliko godina Hrvatsku mogu pretvoriti u zemlju blagostanja.
U toj mojoj ogorčenosti, sve sam manje, na osobno čuđenje, zgrožen spomenutim ‘velikanima’ političke misli, a sve više nama, biračima. Dešperatnost mi je tolika da sam se nakon desetak godina vratio prevratničkoj knjizi Bryana Caplana “The Myth of the Rational Voter”. U vraćanju toj slavnoj raspravi o tome zašto demokracije donose loše javne politike najviše me plaši to što mi danas, kao uvjerenom demokratu, Caplanova kritika demokratskih sustava zvuči puno uvjerljivije nego prije nekoliko godina kad sam to štivo intimno ocijenio kao intelektualnu provokaciju. Ali ništa više od toga.
Ovih dana, u drugom čitanju Mita o racionalnom glasaču zaista počinjem vjerovati Caplanovim tezama:
Naivno je vjerovati u to da biračke mase mogu na izborima proizvesti neku agregiranu mudrost koja će se pretočiti u mudre političke odluke. Demokracija kao jamac razvoja i rasta najraširenija je dogma političko-ekonomske znanosti. Demokracija je sveti gral uspjeha suvremenih političkih sustava, a Hrvatska je jedan od živih dokaza da je to ipak zabluda. Demokracija, bojim se sasvim caplanovski, u sebi ima ugrađenu sistemsku grešku.
Ključni problem demokratskih sustava leži u tome što birači imaju više očiglednih felera. Svojim glasanjem trebali bi presuditi o vrlo važnim ekonomskim pitanjima, a o tome nemaju niti dovoljno općih znanja niti dovoljno informacija. Uz to, ima već dosta vremena kako nas je bihevioralna psihologija naučila da birači nisu racionalna već iracionalna bića. A čak i kad su racionalni, radije će na izborima posegnuti za smjerom od kojeg bi osobno mogli profitirati. Preferirat će lakše pred održivim. Uži interes pred općim. Birači su ili iracionalni ili neznalice ili pak racionalni ignoranti. Upućena racionalna manjina, kojoj je doista stalo, na razini je statističke greške.
Caplan predgovor svoje knjige počinje citatom Scotta Simona:
“Guverneru Stevenson, svi misleći ljudi su za vas”.
“To nije dovoljno. Trebam većinu”, odgovorio je Adlai Stevenson.
Ako sami sebi priznamo golu istinu o pravoj prirodi izbornog procesa i birača, onda nam ridikulozne javne politike kao ključni paradoks demokracije zapravo prestaju biti čudnima.
Kad je politička odluka zbroj odluka neinformiranih, onih s predrasudama i zabludama, ignoranata i konformista, onih ‘lako ćemo’, ‘sutra ćemo’, ‘trebalo bi, ali ne mi’… onda je realno očekivati loš izbor, a ne neku vrhunaravnu pamet javne politike.
Samo činjenica da demokracija kao sustav favorizira većinu, a vrlo često podržava politike koje dugoročno idu na štetu te iste većine, objašnjava zašto svi u Hrvatskoj pričamo o reformama, a baš nitko ne uspijeva pokrenuti zaista važne reformske procese. Štoviše, nitko više ni ne pokušava. Barem ne ozbiljno. Svi bitni akteri na političkoj sceni svjesni su kako racionalna priča o reformama kod hrvatskih birača ne može proći. Stoga, iskreno priznajem, više ne znam kako popraviti hrvatsku demokracije osim njezinom žestokom kritikom.
S posebno zanimanjem pratim kako glavna meta na hrvatskoj političkoj sceni postaju oni koji imaju najbolje obrazovanje i najviše iskustva te očigledno najvišu razinu kompetencije za rješavanje najtežih ekonomskih i političkih problema. Upravo takvi zadnjih godina imaju sve manje i manje šanse dogurati do vrha hrvatske izvršne vlasti, a kad nekim slučajem u tome uspiju, onda postaju lutke za okrutno, beskrupulozno političko iživljavanje. Recimo Martina Dalić.
Sve sam uvjereniji da je aktualna potpredsjednica Vlade prva na nišanu prekobrojnih političkih ‘pravednika’, javnih pera i plaćenih ‘narodnih tribuna’, zato što je A) žena i jer B) ima najviše iskustva, znanja i volje u Vladi RH za rješavanje krupnih političkih problema.
S jedne strane logično je za opozicionare za napad odabrati najjaču kariku. Međutim, politika ne bi smjela biti srednjovjekovna bitka u kojoj po bojištu zbog demoraliziranja protivnika ubijate vođe. U suvremenoj politici ne bi trebali rušiti nekoga zbog onoga što bi danas-sutra i vi trebali također činiti.
No, u Hrvatskoj Martinu Dalić treba uništiti pod svaku cijenu – bez obzira na to hoće li taj pakosni čin za sobom povući i destrukciju svih važnih procesa koje vodi i koje će tek trebati voditi. Treba je optužiti za nekakvo okrutno tobožnje neoliberatarijanstvo (iako se ponaša narodnjački) pa je osuditi bez suđenja za sukob interesa, pogodovanje krupnom kapitalu i interesnim skupinama, pa čak i za čisti kriminal. Sve bez dokaza. Naravno.
Upravo zbog te hajke mogu reći da me jučer obradovala vijest kako je uz dramatično last minute moderiranje Martine Dalić postignut dogovor o graničnom dugu između hrvatskih dobavljača i financijskih vjerovnika te je nagodba o budućnosti Agrokora praktično na stolu. Nagodba je, trebam li objašnjavati, od krucijalne važnosti za ekonomsku budućnost Hrvatske.
Sve u svemu, Martina Dalić poprilično je hrabro izgurala lex Agrokor te spriječila kaskadni kolaps velikog broja hrvatskih tvrtki zbog insolventnosti Agrokora. Za to bi danas trebala dobiti visoko državno priznanje, a ne prozivke, pritiske, optužbe, sumnjičenje...
Mislite li da bi Miro Bulj bio sposoban izvesti ono što je Martina Dalić?
S obzirom na broj glasova koje dobiva Bulj, odgovorit ću na prethodno pitanje premda je odgovor jasan: Miro Bulj bi, za razliku od Martine Dalić, uprskao. Jer nema pojma. No, to ne znači da i ubuduće Buljevi u Hrvatskoj neće dobivati na političkoj težini, dok će soj Dalić sasvim sigurno pod krinkom raznoraznih ‘poštenja’ progoniti ljuti hrtovi populizma.
Nemojmo misliti da smo usamljeni kad je u pitanju racionalan strah od mutiranja demokracije. Nizozemski parlament nedavno je procijenio kako je pametno napustiti praksu savjetodavnih referenduma jer samo izazivaju trvenje te ne pridonose odlukama koje će pridonijeti rastu. Čisto sumnjam da će britanskim političarima uskoro ponovo pasti na pamet da provociraju referendum kakav ih je doveo do Brexita.
U takvoj europskoj atmosferi trebamo postaviti pitanje kako proniknuti esenciju birača.
Psiholog-nobelovac Daniel Kahneman je u knjizi “Thinking, Fast and Slow”, dobro, recimo, primijetio da “suočeni s teškim pitanjima ljudi često odgovaraju na lakša pitanja bez da primijete supstituciju”. To i slična uobičajena ironična Kahnemanova zapažanja o ljudskom rodu bazirana na empirijskom testiranju veliki su izazov za politologiju i ekonomiju koje združeno s drugim znanstvenim disciplinama moraju dati odgovor kako zapravo učinkovito upravljati društvima koja su ipak samo zbir čudnovatih bioloških jedinki; iracionalnih i racionalno sebičnih homo sapiensa.
Churchill je davno rekao da demokracija uopće nije dobar sustav vladanja, ali su ostali isprobani bili lošiji. Ostao bih kod toga. I optimistično zaključio kako se uz nova znanja o ljudskom rodu demokratski procesi (možda) mogu popraviti. Alternativa je neprihvatljiva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....