TVRDOGLAVE ČINJENICE

MARKO BIOČINA Novac se u budžetu ne može pronaći ako se nekome ne oduzme

Kome uzeti da bi se dalo npr. zdravstvu? Obrazovanju? Znanosti? Braniteljima? Ili biračima?
 IStock

Neka Vlada taj novac pronađe u proračunu - koliko smo puta čuli tu rečenicu od predstavnika neke interesne skupine hrvatskog društva tražeći ostvarenje ili povećanje nekog svog materijalnog prava? Nažalost, rijetko tko ikad predloži gdje bi se to točno taj novac mogao “pronaći”. Državni budžet, naime, poprilično je egzaktan dokument, matematički zbroj prihodovnih i rashodovnih stavki, s konačnom sumom - ono što Englezi nazivaju “zero sum game”. Dakle, za proračunski novac vrijedi varijacija prvog zakona termodinamike - on ne može ni nastati, niti nestati, već samo mijenja svog korisnika i namjenu. Imajući to na umu, jasno je da dodatna sredstva koja netko traži iz proračuna ne mogu biti “pronađena”, već eventualno samo preraspoređena. Čak i kad se radi o povećanju budžetskog deficita, u konačnici se radi o preraspodjeli, samo vremenskoj, pa se novac iz budućih proračuna troši za neke aktualne potrebe. Ipak, alkemijsko shvaćanje proračuna, po kojem se sredstva mogu “pronaći” činom slobodnog političkog voluntarizma, u Hrvatskoj je duboko uvriježeno, a najnoviji primjer takvog ezoteričnog pristupa bio je vidljiv prilikom poprilično oštre javne rasprave o najavljenom povećanju cijena dopunskog zdravstvenog osiguranja sa 70 na 89 kuna mjesečno. Cijeli niz uglednih komentatora, analitičara i predstavnika takozvanih udruga pacijenata kritički se obrušio na takvu odluku Vlade, pozivajući državu da umjesto grabljenja iz džepova građana, u proračunu pronađe novac za sanaciju gubitaka u sustavu javnog zdravstva. Iako je principijelni stav kako država ne bi trebala povećavati cijenu dopunskog osiguranja sasvim legitiman, način na koji se on promovira čini ga ekstremnim populizmom. Naime, rijetko je u kojem sustavu, poput zdravstvenog, tako bolno očita činjenica da besplatni ručak ne postoji, a račun uvijek netko mora podmiriti.

Hrvatski sustav zdravstva funkcionira temeljem solidarnog sustava, gdje svi zaposleni plaćaju određeni postotak od plaće tijekom cijele karijere, uz pretpostavku da dok su mladi, zdravi i zaposleni financiraju više troškove liječenja svojih roditelja i djece, da bi jednog dana tako njihova djeca pokrivala razliku između njihovih uplata i visokih troškova liječenja. Taj novac uplaćuje se namjenski u poseban, izvanproračunski fond, gdje država - dakle opet građani kroz poreze - uplaćuje dodatni novac za troškove liječenja posebnih kategorija građana - branitelja, socijalno ugroženih, invalida... Tim novcem financira se ostvarenje prava liječenja građana, koja su nominalno iznimno velika. Problem je što ostvarenje garantiranih prava košta više nego što ima novca, pa cijela priča završi na dva načina - ili se prava ne mogu ostvariti (npr. duge liste čekanja) ili se u zdravstvenom sustavu akumulira dug, koji se na kraju opet sanira novcem građana - no uglavnom budućih jer se država zadužuje, trošeći prihode budućih generacija.

Takva situacija može se riješiti tek na nekoliko načina. Može se: a) povećati direktna davanja onih koji plaćaju zdravstveni sustav kroz višu cijenu police osiguranja; b) smanjiti razinu zdravstvenih prava do razine da ih se može financirati postojećom razinom novca; c) smanjiti troškove sustava kroz optimizaciju njegova funkcioniranja; d) povećati proračunska izdvajanja za zdravstvo, kroz veći transfer iz budžeta. Svaki od ovih načina je legitiman, ali svaki od njih podrazumijeva negativne posljedice po nekoga. U prvoj varijanti više će plaćati zaposleni, u drugoj će razina zdravstvenih usluga biti niža, a treća - da bi imala ikakvog efekta - vjerojatno podrazumijeva zatvaranje nekih ustanova i rezanje materijalnih prava zdravstvenih djelatnika. Četvrta varijanta - ono što bi se moglo nazvati “pronalaskom novca u proračunu” - jest tek nova preraspodjela, gdje se zdravstvo financira ili uzimanjem novca nekom drugom resoru ili novim zaduženjem, što znači da će poskupljenje police opet snositi porezni obveznici, ali u budućnosti i uz kamatu. Zalaganje za takvo rješenje, a bez da se jasno definira od koga će se dodatni novac “preraspodijeliti”, nije ništa više nego neodgovorno naklapanje. Nitko ne spori da zdravstvu treba više novca, no kome uzeti? Obrazovanju? Znanosti? Braniteljima? Lokalnoj samoupravi? Na to pitanje nitko ne nudi odgovor, naprosto zato što - iz političkog diskursa - na njega niti nema ispravnog odgovora. Pacijenti, naime, čije interese svi tako gorljivo zastupaju, takvim postaju tek kad zatrebaju medicinsku uslugu. Do tada su tek studenti, radnici, branitelji, lokalni činovnici i - svi zajedno - birači. A birači ne vole kad im se režu prava...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 04:52