Ljetne igre: idemo dalje, tonemo dublje

Kada se svakog 25. 8. u Dubrovniku spusti festivalski stijeg niz Orlandov stup, izgovaraju se i pišu po inerciji komentari od “krasno” do “nikad gore”, a mi znamo da nam se dogodine u srpnju spremaju nove Dubrovačke ljetne igre. Rijetko tko se pritom sjeti 1933., kada se u povodu svjetskog kongresa PEN-a pred Kneževim dvorom prikazivala Gundulićeva “Dubravka” i kada se prvi put probudila ideja o festivalu koji će afirmirati Dubrovnik kao kulturno središte Europe. Šteta je da ta povijesna režija Tita Strozzija nije do danas ostala zaštitni znak otvorenja Igara.

Kao svaki mastodont

Trebalo je proći desetljeće od prvoga festivala 1950. pa da Igre postanu najprestižnija jugoslavenska manifestacija. Danas, u zemlji koja nema kulturnu politiku, one, usprkos znatnim državnim subvencijama i podršci ministra Bože Biškupića, više nemaju ni približan nacionalni značaj kakav su imale u Jugoslaviji.

S pet milijuna državnih kuna Igre su drugi najveći korisnik državne subvencije iza zagrebačkog HNK, ali ni upornim istraživanjem nije moguće doći do modela raspoređivanja tih sredstava, kao ni onih gradskih što iznose dodatnih pet i pol milijuna. Da mu je do izvrsnosti, a ne do inertnosti, “svojih” pet milijuna mogao bi ministar Biškupić prebaciti, primjerice, na nezavisnu kulturu kojoj je u ovoj recesijskoj godini najviše i oduzeto, iako ona u nekim segmentima bolje predstavlja Hrvatsku od subjekata nacionalne kulture. Ne bi bilo prvi put da na model financiranja Igara neposredno utječu teške ekonomske prilike. One su bile ključne i za perjanicu francuske kulture, avignonski festival, kada se 2003. 57. manifestacija morala - otkazati! Uz puno buke, obnovila se i u novom ruhu zasjala još bolja nego ikada. Dubrovačke ljetne igre ponašaju se poput svakog mastodonta na koji stvarnost nema utjecaja, osim što se za sve skromniji program dobiva isti (velik) novac. Tvorci programa Igara drže se i dalje odrednica zastarjelog modela organizacije koji se bazira na teško ostvarivoj ambijentalnosti i okupljanju skupoga Festivalskog dramskog ansambla. Dubrovačka politička elita nema snage zbog Igara i njihove ambijentalnosti maknuti na 45 dana ugostiteljstvo s dubrovačkih trgova. No, za neke to ipak ne važi jer ovogodišnji estradno-turistički biseri “Red Carpet Show” i “Funky Party” mogli su, i to uz savršene tehničke uvjete, biti odigrani pred Kneževim dvorom, a npr. Mozart ili Gundulić na istom se mjestu ne daju ni zamisliti. Što se tiče Festivalskog ansambla, problem je u tome što se u njemu samo pojedinci mogu nazvati rasnim reprezentativcima hrvatskoga teatra.

Proljećarski rez

Pa ako se ministru ne sviđa ideja spašavanja nezavisne kulture koja širom Hrvatske grca u mukama, tih pet milijuna mogao bi preusmjeriti na pametnu reformu organizacije Igara, ali i na iniciranje gradnje Dubrovniku potrebnih prostora koncertne dvorane i ljetne pozornice. Paradoksalno zvuči činjenica da su stalne financijske krize tradicionalna trajnost Igara od samih početaka. Prva kriza buknula je već na drugim Igrama, kada su dotacije grada i države bile manje od vlastitog prihoda Igara pa te godine čak nije bilo moguće tiskati plakate! I 60-e su godine bile krizne, ali unatoč tome u Dubrovniku je nastupio Piccolo Teatro iz Milana, londonski Old Vic i brojni svjetski filharmonijski orkestri s dirigentskim zvijezdama poput Karajana na čelu. Baš su u tom razdoblju Dubrovačke ljetne igre osvojile svoje mjesto na svjetskoj festivalskoj karti.

Nakon 1970. dogodio se i u Dubrovniku proljećarski rez pa se financiranje Igara iz Beograda prebacuje Hrvatskoj, kola kreću nizbrdo sve dok se rukovodstvo na čelu s Fani Muhoberac nije dosjetilo heureke - na svaki dinar Općine Dubrovnik i svaki dinar ostvaren vlastitom zaradom dodao se još jedan dinar iz Zagreba, što je Igrama donijelo sigurnost. Sve ostalo je legenda: i Goldonijeva “Kafetarija” u režiji Tomislava Radića, i dvije Parove režije Krleže: “Cristofor Columbo” i “Aretej”. Naime, tada je, po strogim europskim kriterijima uspješnog festivalskog menadžmenta, svaki veliki festival morao ispunjavati visoke kriterije Autentičnosti, poštovanja Tradicije, Gostoljubivosti, Tematičnosti i Simboličnosti. Onda, u sedamdesetima je sve to doista i bilo ispunjeno, dok je danas ugrožena i tradicija i simboličnost Igara, njihova tematičnost, pa i njihova autentičnost. Simboličnost doista čine Knez na taraci od Sponze i Linđo ispod iste tarace, Gotovčeva Himna slobodi i Vojnovićev Orsat. Bilo što od toga maknuti samo je dokaz neznanja o vlastitoj važnosti. Ali i puki nedostatak gostoljubivosti.

Što se nje tiče, tu bi valjalo citirati Kostu Spaića, kojeg sam jednom upitala o niti vodilji u njegovu kreiranju dramskog programa 70-ih. Rekao mi je, po običaju, kratku i ubojitu rečenicu: “Želio sam proizvesti duševni mir u ljudima”.

Kostin duševni mir

I u ovima na sceni, i u onima u publici. U okvirima toga teško dosegljivog duševnog mira trebali bi se i danas odvijati programi Igara. Sladokusci s više ambicija voljeli bi na Igrama vidjeti i operu, ali to je tema za sretnija vremena. Možda će tada Dubrovnik biti kao i prije mjesto odvijanja velike proslave, a ne mjesto u kojem se producira predstava čija kritika u jednim dnevnim novinama nosi naslov “Glumci i Gogoljev Revizor uhvaćeni u zamku jeftinog seksa”. To samo govori da se to mjesto udaljilo miljama od duševnog mira o kojem je zborio Kosta, a previše približilo škercu bockave dubrovačke udruge Nazbilj u kojem se za puno toga u Dubrovniku kaže: Idemo dalje! Tonemo dublje!