Kratki izlet: generacijska priča, pedeset godina kasnije

U subotu, tačno u podne, otišao sam na proglašenje pobjednika filmskog festivala u Puli. Nije mi lako reći što me je, zapravo, zanimalo: ljudi, njihova lica, ponašanje svijeta koji rijetko srećem, sve to mnogo više nego imena pobjednika. Uostalom, pretpostavljao sam tko tu može pobijediti. Ali onda se dogodilo to da predsjednik žirija, uz najavu da će se ova odluka naokolo komentirati, izgovori da je Veliku zlatnu arenu za najbolji film dobio “Kratki izlet”, redatelja Igora Bezinovića. Nisam znao što o tome da mislim. Film nisam gledao, ali pravilo je da iza ovakvih iznenađujućih odluka rijetko stoji nešto dobro.

U nedjelju ujutro pisao sam o Uefinoj kazni zbog šovinizma Hrvatskom nogometnom klubu Hajduk. Predlagao sam, s vedrim cinizmom, kako da riješe problem. Srećom, tekst sam brzo sastavio - biva tako kad unaprijed znam početak, sredinu i kraj priče - tako da sam već u jedanaest bio slobodan. U pola dvanaest u Kinu Valli prikazivali su “Kratki izlet”. Imao sam dovoljno vremena za temeljito premišljanje. Ako je film loš, ako je riječ o još jednoj od onih brzo zastarijevajućih omladinskih neoavangardno-eksperimentalnih gnjavaža, teško će mi biti da nakon pola sata pobjegnem iz kina.

Dvorana, naime, nije dobro koncipirana za neprimjetan bijeg. A opet, sve se namjestilo da pogledam “Kratki izlet”, i to što sam otišao na proglašenje pobjednika, i to što sam brzo napisao članak o kažnjavanju Hajduka, i to što “Kratki izlet” igra baš u pola dvanaest, možda je sve to neki dobar znak, pa bi, ipak, trebao pogledati taj film.

Čemu ovoliki i ovakav uvod? Tomu da se kaže kako je, zapravo, teško otići u kino i gledati hrvatski film. Pa još film koji nije hvaljen i slavljen po sredstvima javnog suobraćanja i panjkanja.

“Kratki izlet” je, moglo bi se reći, film bijele ceste. Skupina partijanera s motovunskog filmskog festivala, nadobudne studentarije iz kampa, kreće autobusom do Gradine, starog, napuštenog samostana, da vide freske. O svemu je tome čuo jedan od njih - Roko, vođa puta - a ostali su krenuli, onako kako se u takvim prilikama obično kreće, jer nisu imali ništa pametnije da rade. Autobus se ubrzo pokvari, i ekipa nastavlja pješice. Blizu je, kaže Roko.

“Kratki izlet” je adaptacija davnog djela Antuna Šoljana, jednog od važnijih romana moderne hrvatske književnosti. Šoljanov roman bio je izrazito generacijski inspiriran, ukotvljen u vremenu, onom političkom i privatnom, i to čitatelja očarava, premda je trideset i koju godinu ili cijelih pola stoljeća daleko od Šoljanove generacije. Scenaristi filma, Ante Zlatko Stolica i Igor Bezinović učinili su najpametniju, ali i najrizičniju stvar: dekodirali su naraštajnu šifru, premjestili kratki izlet iz jednoga u drugo vrijeme i iz jednoga u drugi generacijski biotop, iz jednoga u drugo poslijeraće, da bi zatim, slijedeći okvirnu ideju romana, onu jednu rečenicu kojom se roman može prepričati, ispričali svoj kratki izlet. S jedne strane, riječ je o vrlo slobodnoj interpretaciji književnog predloška, s druge strane, Stolica i Bezinović su od Šoljana preuzeli upravo ono što je u knjizi najdragocjenije i što je, unaprijed bismo rekli, neprenosivo. Tako jedan generacijski roman nekim čudom i čarolijom postaje generacijski film. Između dvaju naraštaja prošle su pedeset i dvije godine. Naraštajima je zajedničko samo to što su poslijeratni: jedni su se rađali malo prije ili usred onoga rata, drugi malo prije ili usred ovoga rata. Ni u romanu, ni u filmu nije o tome riječ, ali i roman i film nastali su nošeni tim osjećajem.

Prije sedam godina slovenski je redatelj Vlado Škafar snimio film “Oča” (“Otac”). Iako pričom različit, u stilsko-estetskom i emocionalnom, a onda i u etičkom doživljaju svijeta “Oča” je najbliži srodnik “Kratkog izleta”. Oba za osnovu imaju pomalo starinsku, egzistencijalističku prapriču i legendu, koja se razvija u jednostavnu, asketski svedenu priču i u mali, krajnje sveden i elementaran film. Ali ni Škafar ni Bezinović ne traže pokriće u stilskom eksperimentu, u nekoj ljutoj alternativi i u avangardi, tim vječnim alibijima svakoga iole osvještenijeg filmskog pokušaja. “Oča” i “Kratki izlet” su dvije u osnovi vrlo konvencionalno ispripovijedane priče, ali im je rezultat krajnje nekonvencionalan i začudan. Toliko začudan da ovi filmovi išću neku kultiviraniju i strpljiviju publiku od one u pulskoj areni, koja je “Kratki izlet” ocijenila najnižom ocjenom na ovogodišnjem festivalu. Na žalost ili srećom, Bezinovićev i Stolicin film nije za građanstvo čiji su mozgovi oštećeni kompjutorskim igricama, Facebookom i Tarantinom.

Negdje se moglo pročitati da je “Kratki izlet” bastard igranog i dokumentarnog filma. Istina je, međutim, drukčija: u vrlo čvrst scenaristički okvir igranog filma uklopljena je mogućnost improviziranja u dijalozima. Likovi, svi ili samo neki među njima, gledatelj to ne zna, niti mu je važno, nose imena ljudi iz života. Tako Ante Zlatko Stolica igra Stolu, a Josip Visković igra Viskija, ali krivo je pretpostaviti da je “Kratki izlet” i u jednom trenutku snimka njihovih života. Oni su likovi, ovo je fikcionalna priča, ništa tu nije dokumentarno, osim što - i to samo povremeno - treba izgledati kao da je dokumentarno. U stvari, riječ je o krajnje stiliziranoj, pomaknutoj priči, o zbilji koja teče usporedo s dokumentarnom zbiljom, ali se do u beskraj Svemira s njom ne susretne.

“Kratki izlet”, kao što je, možda, već i rečeno, za osnovu ima vrlo komunikativnu priču, koja je ispripovijedana na filmski vrlo komunikativan, u nekim elementima i krajnje tradicionalan, starinski način. U njemu se vidi još i unutrašnjost Istre u svom, vjerojatno, najljepšem, najfotogeničnijem izdanju, s gustim crnim šumama i gradićima s kraja svijeta, onakva kakvu je, Istru, još nismo vidjeli u suvremenom hrvatskom filmu. I što je onda to što bi “Kratki izlet” moglo činiti tako nekomunikativnim da publika u areni ima problem sa samim gledanjem filma, a stručno gledateljstvo s filmskim vrstama i žanrovima? Što je ono što je domaće tabloide i tabloidne portale navelo da se na kraju bavi time koliko je arena dobila Hana Jušić, a koliko ih je dobio Rajko Grlić (dobili su ih jednako: po tri), a ne time koji je, po mišljenju žirija, najbolji film na ovogodišnjem festivalu?

Najprije, to što u “Kratkom izletu” ne igraju profesionalni glumci. Ili to što u njemu ne igraju bilo kakvi glumci. Onda i to što u filmu nema krupnih planova, a nema ih jer nema ni glume u tradicionalnom smislu riječi: sudionici u filmu ponašaju se onako kako bi se, po njihovoj slobodnoj pretpostavci i po scenarističko-redateljskim zamislima, ponašali ljudi koji se nađu u situaciji iz kratkog izleta i potrage za Gradinom. I na kraju, ili bi se to trebalo reći na početku, iako odlično izgleda i jednako dobro zvuči, “Kratki izlet” ne izgleda kao američki film, niti kao onaj i onakav europski film koji bi da bude nalik američkom filmu. Pritom, on nema ni korejskih, rumunjskih ili iranskih uzora, ne izleda ni kao filmovi Bele Tarra, nemoguće ga je gledati iz bilo kojeg drugog ključa, osim iz onog koji biva ponuđen odmah na početku filma. Slobodno govoreći: “Kratki izlet” prvi je i posljednji film svoje vrste. Prvi i posljednji film na svijetu. Takav može biti jer je stilski savršeno dosljedan, precizno ispripovijedan i snimljen.

Postoji ružno i škodljivo vjerovanje da je moguće objektivno vrednovanje književnoga ili filmskog djela, a onda i to da su dobitnici nagrada nekome drugom, zasluženo ili nezasluženo, uskratili priliku da bude nagrađen. “Kratki izlet” nikome nije ništa oduzeo, ali tko zna od kada se nije dogodilo da neki film na Puli bude toliko neočekivano, a tako zasluženo nagrađen. Gotovo da bi se moglo reći kako je samo takva gesta žirija dostojna ljepote i cjelovitosti ovoga filma.

Po izlasku iz kina Valli bio sam sretan i euforičan. To je onaj rijetko doživljeni učinak dobre knjige, filma, stripa, kada ti se učini da je svijet upravo preobražen onim što si upravo vidio ili pročitao. Takav dojam traje kratko, ali ga svaki put vrijedi zabilježiti i zapamtiti, jer upravo ti sasvim izuzetni stripovi, filmovi i knjige ocrtavaju tvoj portret i čine tvoju stvarnu biografiju. I unutar nje nesporazume s drugim ljudima. Bit ću u nesporazumu s onima koje ne ulovi “Kratki izlet”.