Komisija i MMF različito o deficitu

Svakih desetak godina u nekom dijelu svijeta ljudima prorade sirove strasti, tržište izgubi kompas pa cijene nekretnina polete u nebo. Da ne bi propustili životnu priliku za zaradu, građani se zadužuju i kupuju ili grade nekretnine. No, cjenovni se balon odjednom rasprsne, cijene nekretnina se srozaju, a građanima i tvrtkama ostanu veliki dugovi bez pokrića u imovini. Počinje proces koji se naziva spašavanje bilanci.

Privatni sektor počne se razduživati i gomilati štednju, a kako kupci manje kupuju, tako i proizvođači manje prodaju pa zatvaraju tvornice i otpuštaju radnike. Nastaje “recesija zbog popravljanja bilanci”. U tom trenutku postane logično da država (društvo, narod, zajednica...) uzme nagomilanu jalovu privatnu štednju i troši je kako bi održala postojeću razinu potražnje za proizvodima i uslugama te spriječila dugotrajniju recesiju.

Država tada troši više nego što ubire poreza i doprinosa pa upada u proračunski deficit i postaje “prezadužena”. Ali, iskustvo sa stotinama sličnih kriza u povijesti dovelo je do teorijskog stava da bi smanjivanje državne potrošnje i deficita, u “normalno vrijeme” poželjno i nužno, dok traje razduživanje “bilo nešto najgore što se može učiniti” ( Richard Koo).

No, nije svima logično da država posudi i potroši štednju koju privatni sektor uspaničeno gomila. Štoviše, oko same te ideje postoji u svijetu veliko neslaganje, duboki ideološki konflikt, nešto kao rat protestantizma i katoličanstva: dok SAD slobodno povećava deficit, EU nalaže svojim zemljama članicama da ga smanjuju. Na suprotnim stranama barikade našli su se i “svjetski financijski policajac” MMF i “europska vlada” Europska komisija, a njihov sukob začuđujuće se proteklih dana odrazio i na maloj, u svjetskim ekonomskim razmjerima relativno beznačajnoj Hrvatskoj.

Zanimljivo je, pritom, da se hrvatske dijagnoze EK i MMF-a podudaraju. “Poduzeća i stanovništvo usmjereni su na smanjivanje prevelikih razina duga akumuliranih tijekom konjunkture”, ističe Misija MMF-a i za 2014. “prognozira da će domaća potražnja ostati slaba, odražavajući kontinuirano razduživanje privatnog sektora” koje bi se “moglo nastaviti duže od očekivanog...” Komisija je čak i radikalnija nego MMF. “Razduživanje (hrvatskih) nefinancijskih korporacija je još uvijek u početnoj fazi”, ocijenio je EK.

No, unatoč tome što je očito svjesna da se Hrvatska nalazi u “recesiji zbog popravljanja bilanci”, Komisija je od Vlade premijera Milanovića zatražila “ulaganje znatnih dodatnih napora na fiskalnoj konsolidaciji”, odnosno “konsolidacijske mjere od 2,3 posto BDP-a u 2014.” Prevedeno na svakodnevni jezik, EK je Hrvatskoj naložio da smanji proračunski deficit tako što će smanjiti državne rashode za golemih 7,5 milijardi kuna. MMF se, međutim, s time nije složio.

I MMF procjenjuje da Hrvatska, da ne bi narušila povjerenje svojih kreditora, mora provesti “strukturno smanjenje manjka opće države za oko 3 posto BDP-a”, ali - “postupno”. “Da bi se izbjegla prevelika fiskalna kontrakcija u kratkom roku, članovi Misije predlažu da se prilagodba provodi u razdoblju od tri godine, uz približno ravnomjerno raspoređene godišnje prilagodbe”. Također, u 2014. “s obzirom na još uvijek slabo gospodarstvo, naglasak treba staviti na mjere na strani prihoda, i zatim postupno prelaziti na mjere za konsolidaciju rashoda u 2014. i 2016.” Kad su im u Vladi predstavili obrise najnovijeg rebalansa, u MMF-u su ocijenili da je rebalans “primjereno usmjeren na mjere na strani prihoda”.

Europska komisija i MMF našli su se, dakle, na bitno različitim pozicijama ne samo oko brzine nego i oko načina hrvatske fiskalne konsolidacije: Komisija nalaže brzu, a MMF predlaže postupnu; Komisija zahtijeva da Vlada smanji rashode, MMF upozorava da bi to bilo pogubno i podržava povećanje proračunskih prihoda. Taj raskol tim je intrigantniji što MMF i Komisija, skupa s ECB-om, zajednički djeluju u okviru “trojke”.

Osokoljen MMF-ovom podrškom, znajući da je Komisija na odlasku politički slaba, premijer Milanović odjednom je izjavio da neće poslušati EU, da “neće ubiti rast” i da Hrvatska “neće biti Grčka”.

No, samo da bi poništila učinke razduživanja građana, koji su u aktualnoj krizi panično povećali štednju za golemih oko 13 posto BDP-a, nova Vlada je već prvoga dana mandata morala povećati deficit i zaduženost za barem 9 posto BDP-a. Ali, to je igra visokog rizika u kojoj uspijevaju samo veliki maheri ekonomske politike i samo doista hrabri i odlučni državnici, a Milanović se prekasno dosjetio da bi se u nju mogao uključiti.