KOMENTAR ŽELJKA IVANKOVIĆA Za problem sa švicarcima krivi i inertni akademski krugovi

Nazvao me prijatelj da ispita svoje rješenje problema s kreditima u francima. On je, inače, dobro informiran, obrazovan, razuman, zaposlen u utjecajnoj instituciji. Pravnik je po obrazovanju, ali ga zanima ekonomija i prati je više nego drugi. Nema kredit u francima, nije osobno zainteresiran, no volio bi da se stvar zbog ljudi koji duguju, ali i zbog svih nas, riješi što prije i pravedno. Pravedno bi rješenje imalo opću podršku, bilo bi ga lakše provesti, a stvorilo bi obrazac za probleme koji mogu izbiti u budućnosti.

Uglavnom, prema mišljenju mog prijatelja, svi bi trebali prihvatiti da se krediti indeksirani u švicarske franke konvertiraju kao da su, u ono doba kad su davani, uzeti u eurima, i s kamatom koja je vrijedila za eurske kredite. Dužnici u eurima ne bi se smjeli buniti; taj se rizik redovito pojavljuje kod parcijalnih rješenja koja olakšavaju teret samo dužnicima u francima.

Ne bi se smjeli protiviti ni dužnici u francima. Kratko smo razgovarali o političkoj dimenziji, no tu je diskusiju - na moje zadovoljstvo - otklonio. Zatim smo raspravljali o mogućim tehničkim teškoćama implementacije (izračun), ali smo se složili da su svladive, odnosno da je - u najmanju ruku - moguća toliko dobra aproksimacija da na kraju ne bi smjelo biti prigovora. Napokon, upitao sam ga, a što bi bilo s obavezama banaka u švicarcima?

“Kakve obaveze”, upitao me? “Banke imaju štednju u francima, ako ih prodaju za eure još će i zaraditi!” Čim sam mu počeo objašnjavati da to nije baš tako, da banke franke duguju, da ih nemaju u trezorima, da taj dug moraju vratiti iz prihoda od kredita koji bi bili u eurima, prekinuo me: “Ok, ok, ne moraš ništa više objašnjavati”, rekao je i spustio slušalicu. Rekoh, inteligentan čovjek, jedino u javnosti - ni kod onih koji su već predlagali konverziju kredita u francima u eurske - nije naišao na raspravu u kojoj bi već bio razmotren problem i bankovnih obaveza, u kojoj bi, dakle, bila objašnjena jednostavna istina o tome kako banke rade, pa bi nam uskratila nesporazum.

U njegovoj prijašnjoj, spontanoj, prododžbi o bankovnom poslovanju štediše bi u banke donijele vreće franaka, banke bi ih spremile u trezor, a onda bi izdale kredite (u kunama s valutnom klauzulom).

Ne čudi, jer kad se čitaju povijesti bankarstva, počeci se suvremenog bankarstva opisuju upravo na taj način: u banke se donese zlato ili novac koji emitira država, a one na toj osnovi izdaju banknote. Poslovanje banaka u popularnim razgovorima i danas se često tako opisuje. Srećom, moj je prijatelj brzo shvatio kako stvari stoje danas.

Nije ovdje riječ o financijskoj pismenosti, što se često navodi kao razlog zbog kojeg su izbili problemi s kreditima u švicarcima. Financijska se pismenost odnosi na to da korisnici financijskih usluga razumiju proizvode, a ne kako oni nastaju. Uzmemo li za primjer tržište automobila, ne radi se, dakle, o karakteristikama auta koje se kupuje, nego o troškovima zamjene jedne proizvodne linije drugom. Širenjem financijske pismenosti ne nastaju financijaši, bankari. Ovdje je riječ o elementarnom stručnom objašnjenju kako banke rade, kojim se javnost intenzivno bavi.

Identično nerazumijevanje pokazao je kolega koji mi je u razgovoru priznao da ne shvaća zašto bi se, prema izračunu HNB-a, potrošile tri četvrtine deviznih rezervi ako bi se devizni krediti pretvorili u kunske. Iz istog razloga: ako bi se sve imalo pretvoriti u kune, banke bi morale riješiti svoje devizne obaveze, za to bi morale kupiti devize, od koga drugog nego od HNB-a (a sve pod pretpostavkom da među štedišama ne bi izbila panika). HNB bi, dakle, potrošio međunarodne pričuve. Nije ga to nerazumijevanje, međutim, spriječilo da napiše pogolemi tekst u kojem se rezolutno obrušio na vođenje kreditno-monetarne politike.

Po mojem sudu, ovdje je riječ o posljedicama (samo)isključenosti stručne i akademske zajednice iz javne diskusije o strukturi i načinu funkcioniranja financijskog sustava, u nas - bankovnog sustava. Hrvatskoj narodnoj banci trebale su godine da se uključi u diskusiju o mogućim konzekvencama prijedloga o kojima se već godinama besplodno raspravlja. Zanimljivo, nakon što je Hrvatska narodna banka izračunala da bi za konverziju svih kredita u kunske trebalo potrošiti tri četvrtine deviznih rezervi, ta se činjenica više ne spominje.

Akademska je zajednica, profesori i istraživači, prema riječima njezinih vodećih predstavnika, ponajprije orijentirana na ispunjavanje formalnih uvjeta za održavanje pozicije i napredak u karijeri. Kad se iz akademskih krugova lansira neka ideja koja adresira stvarnost, dalje se ne razrađuje niti se o njoj diskutira, niti ju se istražuje niti razumije. Nerijetko te ideje i nisu vrijedne pažnje, dapače, zaslužuju opovrgavanje i odbacivanje, ali i taj posao pripada članovima znanstvenih i stručnih krugova. No, oni se uglavnom drže politike nezamjeranja. Najviše što se može dobiti je monološka prezentacija pojedinačnih pogleda, a sistematičan se dijalog izbjegava, osim ako se pod pod time ne podrazumijevaju čarke u televizijskim emisijama.

Otvoreno je pitanje je li znanstvena zajednica uopće kapacitirana za stručnu i upućenu diskusiju, shvaća li, naime, ne samo svoju društvenu ulogu, nego i osnovne karakteristike ekonomske znanosti.

Ona ne postoji u limbu. Čak se ni vrhunska ekonomska ideja ne realizira ako je ne razumiju i ne prihvate oni na koje se odnosi. Da stručna zajednica aktivnije sudjeluje u javnim raspravama, neka od elementarnih znanja postala bi tzv. common knowledge, ono što svi znaju, svi znaju da svi znaju, ili barem znaju tko zna. Pa bi postojalo tlo za implementaciju programa.

Ovako, nezauzeti prostor strukturiranog govora ispunjavaju, po prirodi stvari, amaterske i ideologizirane diskusije. Možda čak iz nužde, poseže se za onim što je jedino na raspolaganju.

Kao posljedica, apsurdna tvrdnja da je život na dug karakterističan samo za socijalizam u dijelu je javnosti postala neupitna istina. Unatoč tome što bi “dug” bio među najjačim kandidatima ako bi kapitalizam trebalo svesti na samo jednu, dominantnu karakteristiku.

Ima tome više od desetljeća da mi je cijenjeni i upućeni stručnjak, na tvrdnju da je njegova obaveza sudjelovati u javnoj diskusiji, odgovorio da - nije, zašto bi i da - neće. Svoju je aktivnost sveo na proizvodnju i redovito publiciranje izvješća za koje je zadužen. Posljedice takvog stava danas su potpuno vidljive.

*autor je direktor istraživanja u Hrvatskoj udruzi banaka