KOMENTAR The Sun je pobijedio i na ovim britanskim izborima

Činjenica da nisam ažurna u rješavanju stare štampe neočekivano se pokazala svrsishodnom; danas se zabavljam pregledavajući naslovnice i listajući analize koje su se pokazale senzacionalno pogrešnima. Britanski tisak je institucija. Postoji nešto osobito zvonko u pojmu Fleet Street novinarstva, koje se odnosi na dnevne novine, a naziv je dobilo prema ulici u kojoj su nekoć boravile gotovo sve redakcije nacionalnih novina. Iako je u međuvremenu ulica Fleet doživjela egzodus novinara koji su se nastanili na druge dijelove grada, ime je ostalo, a s njime i tradicija i moć koju tisak ima pri formiranju političkog mišljenja, a time i ishodu parlamentarnih izbora.

“Sun je pobijedio” legendarna je naslovnica najčitanijeg britanskog tabloida The Sun objavljena 11. travnja 1992. s porukom da je upravo Sunova podrška torijevcima pridonijela njihovoj neočekivanoj pobjedi u tijesnoj utakmici Johna Majora protiv naoko popularnijeg laburista Neila Kinnocka. Od tada, ona je postala sinonim tijesne veze Fleet Streeta i Westminstera čije isu umplikacije osobito eksplodirale uoči skandala prisluškivanja koje su prakticirale pojedine redakcije. Moglo bi se reći da je The Sun još jednom pobijedio, u danima prije izbora preklinjući Britance da glasaju za torijevce.

Za njima su se poveli svi tradicionalno desni naslovi uključujući Daily Mail, The Times i The Daily Telegraph, koji u Britaniji čine većinu odmičući se od svoje političke vokacije samo u rijetkim slučajevima, kao što je to bila podrška laburistu Tonyju Blairu. Danas, retrospektivnim čitanjem njihovih analiza, očito je da su bili vođeni iskrenom panikom da će Britanci odlučiti u korist laburista koji bi bili primorani koalirati sa škotskim nacionalistima SNP, pri čemu bi Britanija dobila jednu od najljevičarskijih vlada u posljednjih nekoliko stoljeća. Lako je biti general poslije bitke i tražiti krivce u anketama, no čini se da je općem konsenzusu da torijevci neće dobro proći na izborima pridonio nedostatak analize britanskog mentaliteta.

Kada je UKIP ostvario trijumf na izborima za Europski parlament, mnogi su to prepoznali kao pokazatelj rasta ekstremno desnih sentimenata kod Britanaca. No, glas za UKIP je prije svega bio znak protesta protiv Europske unije, koji će se naglo povući uoči parlamentarnih izbora. Tako je i bilo. UKIP je vraćen na političku marginu gdje i pripada, a laburisti su se isuviše hrabro otisnuli u revolucionarne ideje o jednakosti i s Blairovog centra vratili na lijevu stranu političkog spektra. U prosjeku, britanska politička opredjeljenja su u znaku sigurnosti i izostanka revolucionarnog tona, u skladu sa svakodnevnicom prosječnog Britanca koji je najsretniji u svojoj rutini posla, vrtlarstva, lokalnog puba i poslijepodnevnog čaja. I omiljenog dnevnog tiska, dakako, čiju će poruku, barem dijelom, uzeti u obzir u susretu s velikim političkim pitanjima.