KOMENTAR Sreća prati hrabre, a Bog čuva budalaste

U narodu se kaže da sreća prati hrabre, ali i da Bog čuva budalaste. Koja od ove dvije poslovice se odnosi na stanje u hrvatskom turizmu? Zapravo, primjenjive su obje. Turistička sezona u Hrvatskoj je na vrhuncu, samo jednog dana, prvog kolovoza, u Hrvatsku je prema podacima MUP-a ušlo više od 680 tisuća stranih državljana, otprilike sto tisuća više nego rekordnog dana prošle godine. S obzirom na to da ta brojka nije izdvojeni incident, već tek vrhunac trenda koji traje već nekoliko mjeseci, već sada se s poprilično velikom razinom sigurnosti može zaključiti kako bi ovo, po prihodima i dolascima, mogla biti rekordna sezona u novijoj povijesti zemlje. No, koji su uzroci tog uspjeha? Jesu li to napori, trud i rad domaćih turističkih radnika i državnih institucija u stvaranje uvjeta za razvoj te djelatnosti ili, pak, činjenica da je nesigurnost od terorizma i gospodarska kriza značajno narušila atraktivnost nama konkurentnih zemalja, poput Grčke, Tunisa i Egipta? Istina je negdje u sredini. Iako nema nikakve sumnje da je tuđa nesreća značajan broj turista usmjerila prema Hrvatskoj, treba znati kako su tijekom proteklih kriznih godina upravo turističke kompanije bile među investicijski najaktivnijim poslovnim subjektima u domaćoj ekonomiji. Samo ove godine na Jadranu je otvoreno dvadesetak novih ili obnovljenih hotela visokih kategorija.

Kako sreća prati hrabre, tako će narednih godina te investicije uroditi lijepim plodovima. Ipak, kako Bog čuva budalaste, tako će Hrvatska ostvariti najbolju turističku sezonu unatoč činjenici da je dobar dio njezine turističke industrije i dalje ukočen u tranziciji između nekadašnjeg modela funkcioniranja u sustavu socijalističke dogovorne ekonomije i prihvaćanja modernih trendova globalizirane industrije gostoprimstva. Ako se zna da samo 12,5 posto smještajnih turističkih kapaciteta u Hrvatskoj otpada na hotelski smještaj, da je struktura tog smještaja i dalje bitno slabija nego u konkurentskim zemljama, a da je dominantni dio kapaciteta privatnih iznajmljivača ispod standarda koje međunarodno tržište zahtijeva.

Veliki su problemi i s korištenjem turističkog zemljišta, procedurama za realizaciju projekata, poreznim okvirom i dostupnošću adekvatne radne snage. Na rješavanju svih tih problema već dugo se radi, postignuti su i neki uspjesi, ali želi li Hrvatska iskoristiti svoje resurse i potencijale, problemi se moraju rješavati brže.

Univerzalno rješenje za sve probleme su reforme, ali prekasno je provoditi ih kad problemi nastanu. Utoliko, najuspješnija sezona najbolje je vrijeme za pokretanje dubinskih reformi potrebnih hrvatskom turizmu da bi nastavio rasti i u narednom desetljeću. Ako je turizam strateška hrvatska gospodarska grana, a što god netko o tome mislio, neosporno je da jest, onda zaslužuje i ozbiljnu i sveobuhvatnu razvojnu strategiju koja bi obuhvatila sve aspekte te problematike. Čini se to popriličnom utopijom kad država ima problema u privatizaciji nekoliko preostalih državnih hotelskih poduzeća, no ako će Hrvatska u budućnosti živjeti od turizma, krajnje je vrijeme da napokon odredimo kako će taj turizam izgledati.