KOMENTAR MILJENKA JERGOVIĆA Ne ljutite se kad ne lete avioni. Štrajk na Plesu je opravdan

U one dane bio sam u Švicarskoj. Modernim, brzim vlakovima vozio sam se od grada do grada, gostovao u Domovima književnosti i govorio o sudbini i motivima svojih romanesknih junaka. Poslije bi slijedila večera, pa odlazak u hotelsku sobu, kada bih se putem interneta izvijestio o najnovijim događajima u Hrvatskoj. Tako mi je na um pala kratka priča o piscu mojih godina, koji je, ovako kao i ja, putovao vlakom od grada do grada po Švicarskoj, kada ga je stigla vijest da su nacisti u njegovoj zemlji preuzeli vlast. Započeli su ranije najavljeni progoni komunista, homoseksualaca i Židova, optuženih od crkvenih i vojnih vlasti zbog nastranosti, kvarenja mladeži, korupcije i zelenaštva, a šef Stožera, ujedno i predsjednik Vlade narodnog jedinstva, uz nadbiskupovo koncelebriranje oglasio je ukidanje svih stranaka osim one jedne - koja nikada nije izdala domovinu. Pisac, o kojem govori priča, u vlaku između Berna i Basela odlučuje da se ne vrati kući. I to je kraj, rekli smo da je riječ o kratkoj priči, koja, naravno, nije autobiografska, jer u Hrvatskoj, znamo, Židova nema dovoljno za novi pogrom, a nema ni komunista. I nemoguće je, veli profesor Josipović, izvesti puč. Načinio sam bilješke za priču, koju bi samo još trebalo napisati.

ŠTRAJK U NAJVEĆOJ ZRAČNOJ LUCI Ne idite na Pleso, svi letovi su otkazani

U Švicarsku sam otputovao iz Zagreba, zrakoplovom Croatia Airlinesa, ali s povratnom kartom koja me je preko Zagreba trebala otputiti u Dubrovnik. Trebao sam se vraćati u četvrtak u sedam navečer, da bih u deset sletio na Čilipe, noćio u Konavlima, a u petak izjutra išao u Budvu, gdje će mi biti uručena jedna meni veoma važna književna nagrada. Organizatorima sam četiri mjeseca ranije obećao da ću doći, švicarsku sam turneju usklađivao s putom u Budvu, i sve je bilo namješteno u skladu s putnim mogućnostima modernoga doba, koje čovjeku putniku, eto, omogućavaju da se budi na jednom, a zanoći na drugom kraju Europe. Danas gotovo da i nema tako udaljenih zemalja kao što su Švicarska i Hrvatska, s tim da ih udaljenim toliko ne čine razlike u bogatstvu, nego razlike u poimanju elementarnih društvenih vrijednosti i ljudskih prava. Zato sam i strepio da se iz Züricha ne može tako lako i brzo doći do Dubrovnika, kao što su me uvjeravali moji domaćini, obećavši mi da ću na vrijeme biti u Budvi.

I doista, u srijedu ujutro u Bernu sam saznao da je let za Zagreb otkazan zbog štrajka koji je za četvrtak najavljen u Zračnoj luci Pleso. To je kada čovjek nema sreće: od svih dana u godini, izabrali su baš moj četvrtak za štrajk! Nastala je strka, moji bazelski domaćini telefonirali su u Zagreb, raspitivali se i saznavali nove detalje, sve pokušavajući pronaći način da se vratim u Hrvatsku, i da na vrijeme budem u Crnoj Gori. Za to sam vrijeme, opet, govorio o sudbinama i motivima svojih književnih junaka, ali sada sam bio koncentriran i na sudbine i motive nekih stvarnih ljudi, radnika u Zračnoj luci Pleso, koji su mi život zakomplicirali i učinili da strepim nad svojim vremenom, i nađem se u raskoraku između dva fatalno udaljena dijela Europe. Svome književnom liku dopustio sam da učini nešto što živi ljudi rijetko čine: odlučio je da se ne vrati u zemlju kojom su zavladali nacisti, premda nije ni Židov, ni komunist, i tamo ostavlja obitelj i dom. Ja sam, međutim, ljudima u Budvi obećao.

Siniša Hajdaš Dončić ministar je prometa u vladi Zorana Milanovića, koji je sumnjivoj skupini Francuza, ljudi bez novca, obećao u koncesiju zagrebački aerodrom. Oni su, pak, njemu obećali da će novce posuditi, što zaposlenim radnicima nipošto ne garantira plaće, ni prava određena kolektivnim ugovorom. U zemlji u kojoj su nacisti došli na vlast više ne važe kolektivni ugovori, ali, kao što je to bilo i u Hitlerovoj Njemačkoj i u Pinochetovom Čileu, siguran je kapital velikih inozemnih kompanija, uključujući i lažne investitore i karijerne prevarante. Jesu li rečeni Hajdaš Dončićevi Francuzi ujedno i karijerni prevaranti, to ćemo tek saznati. Ali radnicima na aerodromu nije bilo ni na kraj pameti čekati skupa s nama. Naumili su iskoristiti svoja sindikalna i radnička prava, uredno su najavili štrajk, koji je počeo u četvrtak ujutro.

ŠTRAJK NA PLESU 'Hajdašu nemoj se praviti Englez, ispravno je praviti se Francuz!'

Siniša Hajdaš Dončić radnike je denuncirao javnosti. Rekao je da imaju, zamislite, prosječnu plaću osam tisuća kuna neto, iako su, također u prosjeku, srednje stručne spreme. Okomio se Milanovićev ministar na ljude, da radnike Zračne luke pred bijesnom i osiromašenom javnošću denuncira otprilike onako kao Sanadera i Vidoševića, pa je osam tisuća kuna neto po glavi preuzelo ulogu umjetnina, prepariranih medvjeda, vila i inih mamaca kojima se nastoji razdražiti rulju i navesti je na linč. Da bi zaštitio svoje francuske klijente, hrvatski ministar poziva na linč hrvatskih radnika. Je li ova tvrdnja, možda, pretjerana? Je li to, možda, literarna figura iz priče o puču, kakav u Hrvatskoj, veli profesor Josipović, nije moguć?

Zoran Milanović i njegova Vlada, skupa s profesorom Josipovićem, uvrijeđeno su, poput frajlice koju ispsuje seoska baraba, okrenuli leđa vukovarskom Freikorpsu. Dan-dva kasnije su se u svečanoj loži maksimirskog stadiona premještali s jedne na drugu polutku svoje časne stražnjice, dok je dvadesetak tisuća vatrenih neonacista hitlerovskim pozdravom, uzdignutom desnicom i urlikom Spremni!, odgovaralo na izazov trenutka. Nisu se odvažili reagirati, ni zaštititi građane koji su ih birali na izborima, a još manje bi im na um palo da denunciraju pripadnike Freikorpsa, da kažu kolike su im penzije i plaće, kao što Hajdaš Dončić spremno denuncira vrijedne aerodromske radnike. On se, kao ni njegovi kolege, ne usuđuje malo oštrije pogledati ni subinteligentnog ustašu Šimunića, a kamoli što prigovoriti njegovim vođama.

Zrakoplovom sam u četvrtak navečer stigao u Zadar, odakle sam se, sve do Čilipa, vozio u kombiju, kao jedan od troje putnika koji su iz Züricha letjeli prema hrvatskome jugu. Jedna je gospođa išla do Trogira, mladu smo damu ostavili na splitskome kolodvoru, a onda smo, mladi šofer i ja nastavili dugim putem niz hrvatsku noć. Lijepo smo se ispričali, ne otkrivajući jedan drugome političke preference. Ne čini se to između vozača i putnika. Rekao sam mu samo da su radnici Zračne luke Pleso sto posto u pravu, da se na čestit način štite od pokušaja da ih se izigra, a on je meni ispričao priču o svojoj tetki koja pedeset godina živi u Bernu. Htjela je vratiti se pod starost u Zadar, a onda se naglo predomislila. Neću, rekla je, u Hrvatskoj nitko nema zube! Kako nema, čudili su joj se! Lijepo, rekla je tetka, nitko se ne smije. Ne bih živjela u zemlji u kojoj se nitko ne smije. Bila su tri sata po ponoći kad smo stigli u Čilipe. Na vrijeme sam bio u Budvi.