Pri vrhu Petrinjske, s desne strane gledano s Trga, barem je tridesetak godina radila lijepa mala knjižara, odavno ugaslog Izdavačkog poduzeća Mladost. Prije nekoliko mjeseci, potiho je knjižare nestalo, a kako doznajemo, gradske su vlasti odlučile iznajmiti prostor - Hrvatskom nogometnom savezu. Ne treba sumnjati da će najamnina biti povoljna i povlaštena, ako je uopće i bude. U Ilici, na broju 30, prije sto sedamdeset i koju godinu knjižaru je otvorio Ljudevit Gaj. Kada je ostario i rezignirao - kako rezignira svaki naš nacionalni preporoditelj - prodao je knjižaru Lavoslavu Hartmanu. Hartman je knjižaru prodao Stjepanu Kugliju i Albertu Deutschu, koji je kasnije izašao iz posla.
Kugli umire 1915. i ostavlja knjižaru sinovima Rudolfu, Ivi i Zlatku... I da ne dužimo dalje, 1945. dolaze osloboditelji, dolaze partizani i nacionaliziraju knjižaru, ali naravno da je ne zatvaraju. Knjižara ostaje knjižarom sve do prije dvije-tri godine, kada bez ijedne reakcije kulturne i književne javnosti, brutalnim zahvatom u identitet adrese i mjesta, biva pretvorena u dućan sa španjolskom bofl konfekcijom. Tako je nestala s najdužim neprekinutim kontinuitetom ne samo u Hrvatskoj, nego i u regiji.
U to vrijeme, Prosvjeta je svoju knjižaru na Cvjetnome trgu prenamijenila u kafić, a još ranije, slavna Znanstvena knjižara pretvorena je u dućan za šarene gadžete i telefonsku pretplatu. Što i nije sasvim nelogično: pametne ljude zamijenili su pametni telefoni.
Nestalo je i Antikvarijata Tin Ujević na Zrinjevcu, sad je tamo nekakva niklovana kafančuga, a na mjestu Mladosti u Ilici je nobl-zalogajnica.
Grad svoje prostore jednako naplaćuje želite li otvoriti porno dućan ili knjižaru. Jeftinije ćete proći samo ako biste trgovali navijačkim rekvizitima ili vjerskom bižuterijom. Samo Crkva i navijači dobivaju prostore po povlaštenim cijenama.
U Ljubljani je, međutim, malo drukčije.
Najelitnija turistička ulica u gradu je Trubarjeva. Moglo bi je se usporediti s Tkalčićevom, e da Tkalčićeva nije pretevorena u kontinuirani, nekoliko stotina metara dugi kafić s terasom. Ili, recimo, s Bogovićevom, također bez urnebesnih birtijsko-slastičarskih sadržaja.
Uz kafiće, prodajne galerijice, antikvarnice i ne baš jeftine butike, i solidnu orijentalnu zalogajnicu, u Trubarjevoj ulici nalaze se čak tri knjižare: Modrijan i Sanje, te novootvoreni knjižara-antikvarijat knjiga "na srbohrvaščini".
Naravno, tako su odredile gradske vlasti: tamo gdje je predviđeno da bude knjižara, ne može iskrsnuti kineski dućan ili suvenirnica. Ili, recimo, Nogometna zveza Slovenije...
Dok šećete Trubarjevom, možete zamisliti da ste i u Parizu, i u Berlinu, i u Krakovu, i u Lavovu... Dok šećete Tkalčićevom ili Bogovićevom, izvanredno dobro znate gdje se nalazite.
To je, i ništa drugo, razlika između metropolskoga i provincijskoga doživljaja elitnoga gradskog središta, one jedne ulice koja grad čini gradom.
Japanski turisti ni u Ljubljani, kao ni u Zagrebu, ne zalaze po knjižarama. Kao ni američki, njemački, ruski, svejedno koji i čiji turisti. Kao što ni hrvatski turisti ne ulaze u tršćanske ili berlinske knjižare.
Ali upravo ti čudni domaći dućani, u koje turist nikada ne uđe, grad čine gradom, i važan su razlog zbog kojega jedni gradovi jesu metropole, a drugi, bez obzira na broj stanovnika, nisu metropole.