KOMENTAR JUTARNJEG Zašto su svi nezadovoljni novim Zakonom o radu koji danas stupa na snagu?

Isforsiran, izglasan praktički na silu (80 “za” i 34 “protiv”), bez konsenzusa sa sindikatima i poslodavcima, ne baš primjer dobrog zakona. Možda najbolja stvar vezana uz novi Zakon o radu, koji danas i stupa na snagu, jest da nam je sada osigurana kreativna pauza od rasprava o radničkim i poslodavačkim pravima/obvezama kao navodno važnoj karici u izvlačenju gospodarstva iz krize. Svi su u godinu i pol dana natezanja rekli što su imali, i svi su podjednako nezadovoljni. No radnici ne toliko da bi žestoko prosvjedovali, a poslodavci toliko da su ostali rezignirani.

Vladajući socijaldemokrati u zadnji su čas izbjegli neke promjene zbog kojih bi ih mogli etiketirati kao grobare radničkih prava. Kad je tako, mnogi smatraju da će ta “zakrpa”, ujedno i pauza za konsolidaciju stavova oko radnog zakonodavstva, trajati relativno kratko; zbog stanja u gospodarstvu, pritiska Europske komisije, MMF-a, Svjetske banke te investitora koji uporno traže reformu hrvatskog radnopravnog okvira. Izmjene Zakona o radu mogle bi tako opet biti na dnevnom redu već tijekom idućih godinu do dvije. Uostalom, ako smo i u čemu dosljedni, to je neprestano mijenjanje propisa.

Ono što se sada mijenja u poduzećima uglavnom se opisuje kao niz kozmetičkih zahvata, a znamo da oni mogu znatno uljepšati dojam, pri čemu realno ne promijene stvari. I dojam je, međutim, ponekad bitan, većina nas tako živi.

Recimo, poslodavac i dalje ne može samo tako dati otkaz radniku čijim radom jednostavno nije zadovoljan, ali sada će imati dojam da lakše otkazuje ugovor o radu kad su u pitanju poslovno ili osobno uvjetovani razlozi jer više nema obvezu da radnika prethodno pokuša osposobiti za rad na drugim poslovima ili da ga upućuje na dokvalifikaciju; otkazni rok će teći i za vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja. Dojam je da mu je lakše jer nema ni obvezu izrađivati program zbrinjavanja viška radnika. Jednostavnije je i “baratanje” radnicima. Privremeno, najdulje na šest mjeseci, moguće je tako ustupanje radnika između poduzeća koja imaju istog vlasnika. To se može izvesti i kad je u pitanju povezano društvo poslodavca u inozemstvu, na razdoblje ne dulje od dvije godine (što je Dragutin Lesar nazvao lizingom radnika u inozemstvo). Iako puno tjedno radno vrijeme i dalje iznosi 40 sati, odlukom poslodavca, zbog izvanrednih prilika, projekata i slično, moguć je prekovremeni rad do 50 sati, ili 60 sati ako to predviđa kolektivni ugovor.

Što je bolji dojam za radnike? Ako im, primjerice, poslodavac kasni mjesec dana s isplatom plaća, mogu početi pripremati štrajk odmah, a ne više u roku od 30 dana od dana dospijeća plaće. Zastara potraživanja iz radnog odnosa produljena je pak na pet godina. Ako poslodavac preživi sve nedaće na tržištu, to će se dakle jednom isplatiti. Također, treba napomenuti, otpremnine su ostale u zakonu.

Buka se digla i oko liberaliziranja odredbi koje se tiču agencijskog rada, ali čini se na kraju da one ne narušavaju bitno položaj i prava radnika. Unatoč nekim izmjenama, ni status žena i trudnica generalno se nije pogoršao ili, ako ste poslodavac, nije ih lakše otpustiti.

Kako su pak primijetili pravnici, nove odredbe o organizaciji radnog vremena su komplicirane pa će bez sumnje dolaziti do trvenja između poslodavaca i radnika, a ni inspekciji rada neće biti lako u procjenama...

Nabrajati detalje iz novog propisa moglo bi se još, a najlakše je doći do zaključka da je, kao što je to poručio resorni ministar Mirando Mrsić, zakon “interesno izbalansiran”. Recimo da je tako. Krenulo se radikalno, poslodavci su se nadali da će mikrotvrtke otpuštati jednostavnije nego velike, ali to je otpalo. Na početku priče o izmjeni zakona mislili su da je došlo vrijeme da se ukine plaćena dnevna pauza, ili da se u računanje dana godišnjeg odmora uključe subote i nedjelje, ali i to se pogubilo. Sindikati su se iskazali, pa su danas sretni da “šteta” za njih nije veća. A ukupno gledano? Da će novi Zakon o radu baš potaknuti investicije i zapošljavanje nitko nema iluzija.

Ne samo zato što nije radikalno drukčiji od prethodnog, nego zato što jedan zakon, ili baš taj zakon, nije presudan, iako se u vrijeme žestokih rasprava takav dojam mogao steći. Neprijateljski porezi, sporo pravosuđe i jadna državna/lokalna birokracija svakog ozbiljnog investitora obeshrabre prije nego činjenica da će teško otpustiti radnika koji ne radi dobro.