NEUSPJELI ENERGETSKI PROJEKT

KOMENTAR JUTARNJEG Za plinovod smo potpisali samo namjeru i ništa više

‘Gradnja plinovoda od Bosiljeva do Splita počet će 2007. godine, a već 2010. svi od Zadra do Splita grijat će se i kuhati na prirodni plin’, pisalo se prije osam godina
 Davor Pongračić/CROPIX

Slušanje talijanskih opera tijekom i nakon važnih poslovnih sastanaka prilično je urokljiv običaj. Loše završi za sudionike ili za cijeli projekt. Verona ili Beč svejedno. Premijeri i biznismeni trebali bi ovu navadu izbjegavati. No, lako je danas, nakon deset godina, biti pametan.

Pripreme su počele prilično tajnovito u veljači 2002. Na početku su bili samo Austrijanac i Turčin. Tek u lipnju iste te godine sastanku su se priključili Mađar, Bugarin i Rumunj. Pet poslovnih ljudi potpisalo je protokol o suradnji i zadovoljni obavljenim poslom otišli u Bečku državnu operu poslušati Verdija. Legenda kaže da su upravo radi te opere cijeli projekt nazvali Nabucco. Radilo se o jednom od najvećih i najvažnijih energetskih projekata kojim bi se osigurala dobava plina iz Azerbajdžana, Irana, Iraka i Egipta u Europu. Glavna namjera cijelog pothvata bila je smanjiti ovisnost Starog kontinenta o ruskom plinskom monopolu i političkoj volji Moskve. Već 2003. Europska komisija obećala je pokriti 50% troškova studije izvedivosti projekta. Političke potpore EU nije nedostajalo. U rujnu 2007. Jozias van Aartsen imenovan je koordinatorom projekta u ime Europske komisije. U veljači 2008. dioničar konzorcija postao je i golemi njemački distributer RWE. Iste godine potpisan je i prvi ugovor s Azerbajdžanom o dobavi plina do Bugarske. Na konferenciji u Budimpešti 2009. čelnici Europske investicijske banke i EBRD-a izrazili su svoju privrženost financiranju projekta. Ministri svih zemalja kroz koje će prolaziti plinovod u nazočnosti Josea Manuela Barrosa i posebnog izaslanika Sjedinjenih Država za energetiku potpisali su u Ankari još jedan dogovor o finalizaciji projekta. Sve zemlje su ga ratificirale. Nakon deset godina potpisivanja i pregovaranja Nabucco konzorcij predao je u svibnju 2012. svoju konačnu ponudu dobavljaču plina, azerbajdžanskom konzorciju Shah Deniz Gas.

I? I ništa.

Lukavi Azerbajdžanci i njihov međunarodni konzorcij koji se bavi vađenjem plina iz Kaspijskog jezera potpisali su ugovor o namjeri s Nabuccom, ali istodobno i s njihovim glavnim konkurentom Transjadranskim plinovodom (TAP)!? A u međuvremenu su potpisali još jedan ugovor s Rusijom o mogućoj prodaji plina za njihov projekt Južni tok. U čemu je problem? Pa potpisivanje međunarodnih ugovora o razumijevanju je prilično lako. I uglavnom neobvezujeće. A lijepo izgleda pred kamerama i medijima.

Konačno, u lipnju 2013. Shah Deniz konzorcij ipak objavljuje da je između ponuđenih udvarača odabrao Transjadranski plinovod. To znači da je najveći europski energetski projekt Nabucco mrtav. Barem tako tvrdi predsjednik Uprave austrijskog OMV-a. Deset godina dogovaranja, političke i financijske potpore, sastančenja, ministarskih konferencija i javno objavljenih ugovora o časnim namjerama i suradnji otišlo je u vjetar?

Jedini koji nisu imali živaca čekati kraj ovog europskog energetskog natezanja bili su Nijemci. Poučeni iskustvom s kilavošću projekata EU i ispravno procjenjujući da je dobavni pravac iz Rusije preko Ukrajine previše politički nepouzdan, njemački kancelar Schröder direktno se dogovorio s Putinom. Samo za sebe napravili su plinovod Sjeverni tok kojim plin izravno iz Rusije kroz Baltičko more dolazi do Njemačke. I riješili problem. Oni imaju. A ostali nek’ se snađu.

Naravno da je odabir Transjadranskog plinovoda bio politički kompromis između potpune europske plinske neovisnosti kroz Nabucco i potpune ruske kontrole kroz plinovod Južni tok. Europljanima ostaje iluzija da su uklonili utjecaj Rusije, jer azerbajdžanski plin ne ide preko ruskog teritorija... ali... Putin je nekoliko puta tijekom zadnjih desetak godina eksplicitno pokazao koliki je politički utjecaj Moskve na poslovne odluke Bakua. Kad se ideja Nabucca prije par godina previše razmahala, ispregovarao je s Azerbajdžanom opcijski ugovor koji ostavlja mogućnost da više od polovice buduće proizvodnje plina kupi Rusija. Pa si vi Europljani gradite svoj nezavisni plinovod. A ako i kad ga napravite, čime ćete ga puniti?

Zapadnim Europljanima prilično je teško razumjeti Azerbajdžance i njihov odnos s Moskvom. Nama iz istočne Europe možda malo lakše. Priznajem, i mene je prije par godina iznenadilo kad sam u Bakuu shvatio da se u dućanima lakše sporazumijevati na hrvatskom nego na engleskom. Prema službenim statistikama, 92% stanovništva govori azerskim jezikom. Je, da... ali gotovo svi azerski biznismeni i dužnosnici koje sam sreo priznali su mi da kod kuće uglavnom govore ruski. Ukratko, nedavni potpisi ministara Azerbajdžana, Crne Gore, Hrvatske i Albanije na Memorandum o razumijevanju, koji će omogućiti suradnju na dijelu Južnog plinskog koridora u jugoistočnoj Europi (TANAP, TAP, IAP) zgodni su i dobrodošli. Hoće li od toga išta biti? Nikad se ne zna. Potpisi crnogorskog i hrvatskog ministra nisu ni od kakve sudbonosne važnosti za cijeli projekt kojem je glavni pravac Turska - Grčka - Albanija - Italija. Zašto baš tuda? Jednostavno... Italija je treće najveće tržište plina u Europi i kroz nju prolazi transeuropski plinovod. Ovaj dopunski pravac Albanija - Crna Gora - Hrvatska ubačen je samo radi ponešto veće ekonomske isplativosti cijelog projekta. Zaboravite neodmjerene izjave kako ćemo mi postati “veliki igrač na europskom tržištu plina”.

Političari uvijek vole skupljati naklonost javnosti nagovještajem novih grandioznih energetskih projekata čije rezultate nećete vidjeti u skoroj budućnosti. Sjetite se Mesića i Družbe Adria. Ili kad su ruski ministar energetike i Đuro Popijač, u nazočnosti Putina i Jadranke Kosor, potpisali sporazum o gradnji plinovoda Južni tok kroz Hrvatsku. A tu su i katarski šeici koji već barem deset godina hodočaste Krkom i grade LNG terminal. Prisjetimo se i novinskih napisa od prije osam godina: “Gradnja plinovoda od Bosiljeva do Splita, dugog 295 kilometara, počet će 2007. godine, a već 2010. svi dalmatinski gradovi i mjesta na potezu od Zadra do Splita grijat će se i kuhati na prirodni plin.

Za magistralni plinovod Pula - Karlovac nabavljene su cijevi te proveden međunarodni natječaj za odabir izvođača, posao će startati čim se dobije građevinska dozvola. Do Bosiljeva bi, pak, plinovod trebao stići do 2007. i potom nastaviti do Splita”. Ili: “Predsjednica hrvatske Vlade Jadranka Kosor danas je pustila u rad treći dio plinovodnog sustava Like i Dalmacije”.

No, koliko su svi ovi vrijedni infrastrukturni projekti utjecali na industrijski razvoj Hrvatske? Izvoz? Rast BDP-a? Konkurentnost hrvatskog gospodarstva? Vaš osobni standard? Ukrajina je strateški važna zemlja na glavnom dobavnom pravcu ruskog plina u Europu. I to naplaćuje. Znači li to išta njihovim građanima? Biste li voljeli živjeti tamo?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 01:47