O kojoj se predstavi kod nas najviše pričalo u posljednjih godinu dana? Bez ikakve sumnje, to je “Hrvatsko glumište” u režiji Olivera Frljića i produkciji Hrvatskog narodnog kazališta Ivan pl. Zajca iz Rijeke.
Više se pričalo o Frljiću i o tome tko se sve i zašto našao na gaćama riječkih glumaca nego o svim ostalim hrvatskim umjetnicima zajedno, sa svim njihovim uspjesima i skandalima. Kontroverzni redatelj uspio je oko svog javnog lika polarizirati stotine i stotine onih koji se više ni ne sjećaju kada su posljednji put kročili u kazalište, ali to ih ne sprečava da imaju nedvosmislen stav o Frljiću i onome što radi.
Nabrijao je javnost i oko kazališta uspostavio polje povišenog naboja i visokih očekivanja, što umjetničkih, što senzacionalističkih. Ukratko, perfektan marketing. Mnogi koji su školovani za to imali bi što naučiti od njega.
No, međutim... no, međutim, je li vama jasno zašto najrazvikanija predstava godine nije gostovala u Zagrebu, niti ima ikakvih naznaka da bi je bilo tko zvao? Da baš nikome u Zagrebu nije zanimljiva predstava o kojoj svi pričaju, niti jednom kazalištu, niti jednom organizatoru! Kriza je, točno, ali i dalje imamo i premijere i gostovanja i festivale. Dramska spisateljica Tena Štivičić doživjela je veliki uspjeh u Londonu: zar nije logično da joj se i u Zagrebu drama objavi i prikaže? Logično je, i srećom, uskoro ćemo u HNK pod palicom Dubravke Vrgoč viditi premijeru njezine “Tri zime”.
Zar ne bi također bilo logično da vidimo i Frljićeve predstave koje je radio za kazališta u Grazu i Münchenu, Büchnerova Wojzecka u Schauspielhausu u Grazu i autorski projekt “Balkan Machts Frei” za münchenski Residenztheater? Da vidimo što je to “naše”, a dobro Nijemcima. Nemoguće je da je gostovanje predstave s četiri glumca toliko skupo da se baš nikome ne isplati!
Naravno, nema se novca. Ali, i dalje imamo i festivale i inozemna gostovanja. Sada smo imali Gavelline večeri, prije ljeta Dane satire Fadila Hadžića u Kerempuhu: zahvaljujući tom festivalu i ravnatelju Kerempuha Dušku Ljuštini, zagrebačka je publika do prije par godina mogla vidjeti većinu Frljićevih intrigantnih regionalnih produkcija - primjerice, “Pismo iz 1920.” Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, pa predstavu o izbrisanima i također slovensku “Proklet bio izdajica svoje domovine”, predstavu ljubljanskog SMG-a s najviše međunarodnih gostovanja, koja pet godina od premijere i dalje igra. Ali sve je to bilo davno.
Ove godine ni u Gavelli, ni u Kerempuhu, pa niti u HNK s novom upravom - Zagrepčani nisu imali priliku vidjeti neosporno predstavu godine, “Hrvatsko glumište”. Prošlog je tjedna u Rijeci bila hrvatska premijera posljednje Frljićeve predstave, “Kompleksa Ristić”, u kojem se analizira ostavština nekad slavnog jugoslavenskog kazališnog redatelja Ljubiše Ristića i njegova KPGT-a, osnovanog u Zagrebu. KPGT je bio jako važan za zagrebački teatar osamdesetih godina.
Danas Zagreb ne želi imati veze ni s Ristićem, ni s Frljićem. Zašto? Ne, nećete me uvjeriti da je kriv Tomislav Karamarko, baš njega briga koja predstava gdje gostuje! Tamo gdje svi gledaju u pod i poklapaju se ušima, tamo umjetnost ne stanuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....