GOSPODARSKA POLITIKA

KOMENTAR JUTARNJEG Šef HDZ-a Karamarko u dilemi: konzervativna ili liberalna ekonomija?

U populizmu, na kojem gotovo sve stranke u Hrvatskoj temelje svoje izborne rezultate, nema mjesta za pojmove poput liberalizma, osobne odgovornosti i fiskalne konsolidacije
 Bruno Konjević/CROPIX

Svehrvatski gospodarski forum u organizaciji HDZ-a u petak je pokazao da glavna oporbena stranka nema formalni gospodarski program nego samo nejasnu ideju o njegovu nastanku. Medijske izjave čelnika te stranke pokazale su da on nije osoba koju zanima i koja se razumije u ekonomiju. Umjesto da gospodarski skup zatvori jasnim porukama o gospodarskoj viziji HDZ-a, Tomislav Karamarko je odlučio održati prilično arhaičan i neinovativan govor koji se eventualno uklapa u predizborni skup u nekoj maloj lokalnoj organizaciji HDZ-a.

Onaj dio njegovih izjava u kojima se (slučajno) dotaknuo gospodarstva pokazao je da u HDZ-u postoji velika dilema oko pitanja odabira teorijskog utemeljenja njihove gospodarske platforme. S jedne strane se HDZ načelno zalaže za institucionalni okvir socijalne tržine ekonomije, a s druge strane skeptično pristupa temi privatizacije i liberalizacije u Hrvatskoj. To je posljedica zanimljive ekonomske polarizacije unutar stranke u kojoj se jasno mogu identificirati dvije suprotstavljene struje.

Liberalnu i progresivnu struju (u ekonomskom smislu) predstavljaju bivša ministrica financija Martina Dalić i bivši potpredsjednik Vlade za investicije Domagoj Ivan Milošević, a u njihov “ekonomski klub” bi se, uz nekoliko ograda, mogao svrstati i rehabilitirani gospodarski strateg HDZ-a Đuro Njavro. Suprotan pol predstavljaju saborski zastupnik Goran Marić i nestranački čelnik Odbora za gospodarstvo Marko Kolaković, koji svojim izjavama i nastupima pokazuju kako jedan dio HDZ-a ipak ne smatra da su slobodno tržište, funkcionirajući privatni sektor i prudencijalne javne financije temeljni preduvjet gospodarskog prosperiteta. Bivši ministar financija Ivan Šuker i bivši “poslodavac” Đuro Popijač u međuvremenu su na neobičan način postali irelevantni u raspravama o ekonomskoj politici.

Gospođa Dalić i gospodin Milošević svojim nastupima šalju poruke u skladu s reformiranim Washingtonskim konsenzusom koji, pojednostavljeno, osim stare paradigme “liberalizacija, privatizacija i deregulacija” podrazumijeva i razvoj adekvatnog i efikasnog sustava socijalne zaštite (eng. social safety net) te stabilnu i prudencijalnu ekonomsku politiku koja smanjuje neizvjesnost u gospodarstvu. U kontekstu ekonomske politike važno je primijetiti da u njihovim nastupima dominiraju teme fiskalne politike i stabilnih javnih financija, premije na rizik zemlje te poticajne poslovne klime. U fokusu “drugog ekonomskog pola” (pogotovo u istupima gospodina Marića) već su pomalo deplasirane teme monetarne politike, “precijenjenog” tečaja, inozemnih banaka i važne uloge javnih investicija.

Tomislav Karamarko podjednako je izložen utjecajima obje struje i nije siguran koju bi opciju trebao izabrati u konstrukciji službenog programa. S jedne strane gospodin Karamarko zna da su priče o poticajnoj poslovnoj klimi, privatnim domaćim i stranim investicijama, stabilnosti javnih financija te konkurentnosti sada “in” pa ih načelno podržava. S druge strane se čini kako mu ideja o smanjenju uloge države i obujma državnog intervencionizma nije prirodna jer na taj način politika “gubi kontrolu” nad gospodarstvom, a u njegovu (pomalo) autoritarnom svjetonazoru taj gubitak kontrole je jednak gubitku smisla postojanja ekonomske politike. Naravno, kao što se vidi iz politike trenutačne Vlade, takav svjetonazor i “mentalni sklop” nisu samo njegov problem.

Kada bi liberalna ekonomska struja gospođe Dalić i gospodina Miloševića uspjela postati dominantna unutar HDZ-a te kada bi se njihove ideje i koncepti integrirale u formalni gospodarski program, HDZ bi mogao postati stranka koja uistinu ima rješenje za hrvatske gospodarske probleme. Jer, kakva god bila percepcija javnosti, Hrvatska je još zemlja s prevelikim i skupim javnim sektorom, brojnim formalnim i neformalnim barijerama funkcioniranju mehanizama u privatnom sektoru, niskim stupnjem sigurnosti poslovanja te velikom neizvjesnošću u pogledu procesa donošenja i implementacije ekonomske politike.

Priča o tome da smo u ovoj situaciji zbog “neoliberalizma, privatizacije i stranog bankarskog kapitala”, koju često zastupa gospodin Marić, jednostavno nije točna, na što upućuju brojni konkretni i objektivni pokazatelji. Dapače, u ovoj se situaciji nalazimo upravo zbog nedostatka liberalne ekonomske politike koja bi stvorila uvjete za kreaciju nove vrijednosi i radnih mjesta u privatnom sektoru.

Možemo li se nadati opciji da liberali uistinu dobiju ključno mjesto kreaciji HDZ-ove gospodarske platforme? Nažalost, čini mi se da nemamo previše razloga za optimizam. Prvo, Tomislav Karamarko se ne čini kao osoba koja vjeruje da je smanjenje uloge države u gospodarstvu pozitivna tendencija. Drugo, većina je birača (ne samo HDZ-ovih) vrlo skeptična prema konceptu tržišne ekonomije i daljnje liberalizacije. Treće, u populizmu na kojem gotovo sve stranke u Hrvatskoj temelje svoje izborne rezultate nema mjesta za pojmove poput liberalizma, osobne odgovornosti, fiskalne konsolidacije i sl. Kada pogledamo stvarnost iz te perspektive, zapravo možemo doći do zaključka kako pobjeda liberalne struje unutar HDZ-a možda ipak nije u interesu te stranke u kontekstu potencijalne pobjede na sljedećim izobrima. Liberali među nama se mogu samo nadati da ta činjenica neće utjecati na stavove gospođe Dalić i gospodina Miloševića koji jedini šire “bauk liberalizma” u saborskim klupama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 01:17