KOMENTAR JUTARNJEG S programom koji nudi ORaH nikad neće biti Syriza

Prije nekoliko mjeseci hrvatska politička scena obogaćena je još jednim gospodarskim programom. Riječ je o dokumentu pod naslovom “Politika ekonomske demokracije -promjena ekonomske paradigme”, koji predstavlja temeljni programski akt sve popularnijeg ORaH-a. Čak i površno čitanje ovog uratka otkriva da je riječ o radikalno lijevoj gospodarskoj paradigmi, pa nije ni malo pretjerano reći da smo suočeni s političkom pojavom vrlo sličnom grčkoj Syrizi.

Dokument je napisan na 50-ak stranica na kojima se isprepleću dvije osnovne teme: (1) žestoka kritika tržišnog gospodarstva i (2) predlaganje alternative u modelu zadrugarstva, za što će se ispostaviti da je samo druga riječ za samoupravni socijalizam.

Tržišno gospodarstvo ili kapitalizam označava političko-gospodarski sustav koji se temelji na privatnom vlasništvu, vladavini prava, poštovanju ugovora i slobodnom tržištu. Sve ekonomski razvijene zemlje prihvaćaju kapitalizam. Nitko ozbiljan ne dovodi u pitanje sustav koji je rezultirao društvom u kojem radnik iz najnižeg platnog razreda danas uživa životni standard o kojem najbogatiji europski grof iz 17. stoljeća nije mogao ni sanjati. Pa ipak, ORaH kapitalizam stavlja u isti koš s komunizmom i fašizmom, predstavljajući ga kao samo jednu u nizu propalih ideologija 20. stoljeća.

Odmah na početku dokumenta čitatelju se daje do znanja da kritika kapitalizma koja slijedi nije nikakav umjereni apel za povećanje socijalnih privilegija, već radikalni poziv na potpuno rušenje postojećeg sustava. Tako se već u uvodnom poglavlju govori o “klasnim privilegijama” i nužnosti “prihvaćanja klasne borbe”. Na drugom se mjestu pak govori o “eksploataciji” kao glavnom uzroku ekonomske depresije, a ugovor o radu izjednačava se s “iznajmljivanjem osoba”. Daje se na znanje da zagovornici državnog intervencionizma (poput npr. Krugmana ili Pikettyja) nisu na njihovoj liniji, jer oni zagovaraju državni utjecaj samo kako bi poduprli kapitalizam, a ne kako bi se protiv njega borili.

Autorima smeta što su u kapitalizmu “ekonomski odnosi i njihova kontrola uvijek bili u rukama manjine”, pa kao rješenje predlažu snažnu i sveprisutnu državu koja će umjesto kapitalista kontrolirati ekonomske odnose. (Vidim li samo ja u tome paradoks?) Ova izjava je dakako pogrešna, jer kapitalizam više nego bilo koji drugi sustav kontrolu ekonomskih odnosa stavlja u ruke širokih narodnih masa - potrošača - koji svojim individualnim odlukama na što žele potrošiti svoj novac diktiraju smjer ekonomiji.

Ubrzo se ispostavlja da kritičari kapitalizma zapravo uopće ne razumiju to što kritiziraju. Najočitiji primjer je elementarno nerazumijevanje uloge štednje: predstavljaju je kao nešto iznimno štetno: “Novac koji miruje je bezvrijedan, a oni koji ga ne puštaju u optjecaj odgovorni su za nepravdu i neimaštinu.” Istina je upravo suprotna: štednja je pogonski motor u procesu stvaranja nove vrijednosti, jer ona omogućava kapitalne investicije (ulaganje u sredstva za proizvodnju). Korijen ove zablude ipak leži puno dublje jer se na istoj stranici uspostavlja da autori uopće ne vjeruju u to da ekonomija može stvoriti novu vrijednost - za njih je ekonomija igra nulte sume, umijeće distribuiranja postojećeg bogatstva bez mogućnosti stvaranja novog bogatstva: 2Sustav zasnovan na ideji o beskonačnom bogaćenju - neodrživ je.”

Tako najvećim problemom u našoj zemlji autori smatraju činjenicu da u Hrvatskoj postoji 260 multimilijunaša. Logika nulte sume je jasna: siromašni postoje zato što postoje bogati. Kada bi bogati bili siromašniji, onda bi i siromašni bili bogatiji. Ovo rezoniranje potpuno pada u vodu kada se uzme u obzir da ekonomija nije igra nulte sume, i da postojanje bogataša ni na koji način ne ugrožava mogućnost da siromašni postanu bogatiji. Dapače.

Slijedi potpuno promašena kritika financijskih tržišta i tržišta kapitala. Za autore ORaH-ova pamfleta investiranje nije ništa drugo nego spekuliranje i kockanje. Oni očito ne shvaćaju da je tržište mjesto gdje zakoni ponude i potražnje formiraju cijene i na taj način daju signale o relativnim količinama proizvodnje novih dobara i usluga. Hayek i Mises upravo su u tome vidjeli glavni uzrok propasti socijalističkih sustava, jer bez tržišta ne postoji način na koji možemo saznati da li npr. treba proizvoditi više čelika ili papira. To su jako brzo shvatili i centralni planeri Sovjetskog Saveza koji su svoje planiranje rukovodili cijenama koje su iščitavali na zapadnim tržištima kapitala. Kreditori se predstavljaju kao oni koji koriste “nepoštene, obmanjujuće ili prevarantske prakse”, predstavljajući kapitalizam kao veliku “dužničku zamku”. Ali ako s jedne strane tvrdimo da je štednja loša, a na drugoj se obrušimo na kreditiranje, odakle ćemo onda namaći sredstva za kapitalne investicije? Ako seljak ne smije štedjeti, a nema se kod koga zadužiti, od čega će kupiti kombajn i unaprijediti proizvodnju?

O takvim pitanjima autori očito nisu previše razmišljali. Ukratko, kapitalizam je kriv za sve: zagađenje okoliša, kulturološki imperijalizam koji se valjda provodi tako da se ljude puškom tjera da kupuju kokakolu, jačanje vjerskih ustanova koje su uz kapitalizam najveći neprijatelj progresa, klijentelizam i korupciju koje valjda nalazimo samo u kapitalizmu, nedostatak radne etike, itd.

Što je alternativa?

Alternativa koju predlaže ORaH je zadrugarstvo. Riječ je o sustavu koji se temelji na “demokratskoj kontroli radnika-članova poduzeća”, čije su zagovornike čak i Marx i Engels smatrali “utopijskim socijalistima”. Iako se ideja predstavlja kao nešto revolucionarno i novo, zapravo je riječ o dobro nam poznatom samoupavnom socijalizmu upakiranom u nešto suvremeniji rječnik: OUR i SOUR postaju “zadruge”, radničko samupravljanje “demokratska kontrola radnika”, a revolucija “kooperativna borba”. Nikakvih bitnih razlika nema. Autori smatraju iznimno lošim to što je “pravo vlasništva u današnjem društvu ostvareno kao osnovno ljudsko pravo”. Jedini oblici privatnog vlasništva nad sredstvima proizvodnje koji su im prihvatljivi su: (1) visoko regulirani mali obrti; (2) zadruge u društvenom vlasništvu; (3) masovne industrije u državnom vlasništvu. Osim u SFRJ, ovakav model danas je prisutan u Venezueli - zemlji poznatoj po enormnim prirodnim bogatstvima (nafta) i stalnim nestašicama osnovnih živežnih namirnica poput WC papira. Kao i svaki marksistički pamflet, dokument završava upozorenjem da “kooperativno društvo neće biti uspostavljano bez borbe”. Drugo ne treba ni očekivati.

*autor predaje na PMF-u, piše blog Katkapital i član je Novog konzervativnog pokreta