Ako je suditi po atmosferi koja se u javnosti proteklih dana ponovno intenzivno “podgrijava” i ako je vjerovati barem dijelu izjava koje nas - negdje od inauguracije nove Vlade - zasipaju sa svih strana, Hrvatska je na rubu nekog novog rata! Po tvrdnjama dijela uglednih i citiranih novinara, aktivista i političara, iz nekog mračnog podzemlja na površinu - ma ne samo na površinu, nego u same vrhove vlasti! - ponovno su “izmilili” povampireni fašisti, okrutni ustaše koji - evo, samo što nisu! - kreću u konačni obračun sa svima koji im se ne pokore. Premda su prije više od 75 godina u Hrvatsku iz Italije stigli na svega nekoliko kamiona; premda su izgubili rat; premda ih je tijekom rata u borbama s partizanima izginulo na tisuće, a u poslijeratnim čistkama još desetine tisuća, izgleda da su još uvijek toliko jaki da nam, eto, i opet dođoše na vlast!
Dodamo li toj slici njen antipod - koji produciraju ne manje uporni novinari, aktivisti i političari sa suprotnog svjetonazorskog pola - prema kojemu ni komunisti u Hrvatskoj od ‘45. pa sve do danas nikad zapravo uopće nisu ni silazili s vlasti, a sveprisutna Udba i dalje premoćno kontrolira sve važne poluge ovoga društva - od gospodarstva, preko medija, sve do politike pa čak i same Crkve! - zaključak o tome što nas čeka nameće se sam od sebe! Tko u šumu, tko u busiju, no boriti se mora!
Dakako da slika koju nam se pokušava “ugurati u glavu” bude još i nijansiranija, tu su i nezaobilazni četnici čijeg se noža i kokarde, kako ovih dana čusmo, valja čuvati čak i u samom srcu Zagreba! Dok su istodobno tajanstveni opusdeovci, izgleda, baš Hrvatsku odabrali da u nju prenesu stoljećima čuvani sveti gral, a masoni su se toliko osokolili da se više ni u samoj zgradi Sabora, na dan izglasavanja povjerenja novoj Vladi, ne libe mahati svojim piramidama! I to, ni manje ni više, nego iz prezentacije samog premijera.
Gledajući i slušajući sve te “tuke” i “utuke”, teorije i urote, jedva da se itko više i usudi zapitati: pa dobro, ljudi, jesmo li mi normalni?!
Zar je na to spala zemlja koja je svoje prvo sveučilište imala još u 14. stoljeću, svega 30-ak godina kasnije od jednoga Beča; koja je knjige počela tiskati nepunih 15 godina od Gutenbergove smrti; koja je usred Drugog svjetskog rata u Zagrebu stvarala i objavljivala svoju prvu opću i nacionalnu enciklopediju, a “u šumi” tiskala i u padobransko platno uvezivala Goranovu poeziju?
A da danas, u 21. stoljeću, zbog radikalne polarizacije koja joj se nameće, djeluje tako nemoćno, nazadno, izgubljeno i beznadno?!
Možda je vrijeme da iz pomalo zaboravljenog nastupnog govora novog predsjednika Vlade Tihomira Oreškovića izvučemo i podcrtamo jednu misao, koja čak i nije primarno političke ili ekonomske naravi, ali itekako ima veze s toliko potrebnom obnovom cijeloga hrvatskoga društva: “Budimo nježnija, ljubaznija nacija”. Palo mi je to na pamet dok sam ovih dana, na otvorenju Teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu, slušao novog ministra znanosti, obrazovanja i sporta Predrag Šustara, koji je okupljene predavače, studente, (nad)biskupe i svećenike pozvao da novoj Vladi, na području svoga djelovanja, pomognu oživotvoriti upravo tu misao.
Jer, u atmosferi koja kao da priziva neke nove sukobe; u kojoj se političke protivnike etiketira kao ustašo-udbo-četnike, a svjetonazorske neistomišljenike doživljava kao krvožedne neprijatelje, krajnji je čas uzavrele strasti napokon obuzdati razumom, javni prostor oteretiti mržnje i oplemeniti činjenicama i argumentiranom raspravom, a sveprisutnu grubost i glupost zamijeniti obzirnošću i pameću.
A na tom prevažnom zadatku svoj bi doprinos uistinu mogli dati ama baš svi. Počevši od vlasti, koja bi umjesto “popisa izdajnika” možda radije mogla sastaviti i javnosti napokon kvalitetno predstaviti neki konkretan “popis prepreka” koje stoje na putu razvoja ove zemlje, zajedno s načinima i rokovima njihova rješavanja. Dok bi oporba, umjesto obećavanja “pakla”, možda napokon mogla iskreno prihvatiti izborni poraz i početi osmišljavati i nuditi alternativu, pokažu li se planovi i mjere aktualne vlasti lošima ili barem nedovoljno dobrima. Posla, dakako, ima i za sve druge: medije i udruge, škole i kulturne ustanove, Crkve i druge vjerske zajednice …
No, da bismo postali barem malo “ljubaznija i nježnija nacija”, ne bismo smjeli nasjedati onima koji, predstavljajući se borcima protiv ustaša ili udbaša, zapravo samo čuvaju vlastite interese i privilegije ili pak na taj način liječe neke svoje skrivene muke i frustracije. Ali ni onima koji, nespremni ili nenavikli na život u pluralnome društvu, svoju sliku svijeta, povijesti i budućnosti smatraju jedinom ispravnom i dopuštenom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....