KOMENTAR JUTARNJEG LISTA Sada, odjednom, svi jako vole Fidela Castra

Da geopolitika ne čini svoje, možda bismo mogli pomisliti da je riječ o selfieju sa safarija s Fidelom Castrom.

Tek što su zatoplili američko-kubanski odnosi, eto u Havani i francuskog predsjednika Francoisa Hollandea. Barem u nečemu je ušao u povijest - ako već ne po rekordno niskoj popularnosti - jer je prvi francuski predsjednik koji je došao na Kubu od 1898. naovamo. Hollande je i prvi zapadnoeuropski državnik na kubanskom tlu od osamdestih jer je prije njega, sredinom osamdesetih, tamo bio jedino španjolski premijer, ali to je bilo davno i Hollande zna da je pokrenuo novi trend time što se kao zapadnoeuropski lider pojavio u Havani. Naravno - ne i kao općeeuropski državnik. Kod Castra je, u sklopu summita nesvrstanih prije nekih desetak godina, bio i Stipe Mesić. A on je i prije tadašnjeg predsjednika Nicolasa Sarkozyja otišao u Libiju kod Moamera Gadafija, dok su još bile na snazi međunarodne sankcije protiv Libije.

No, Kuba je sada tema dana međunarodne zajednice. Demokratski svijet odjednom postaje “najbolji neprijatelj” prkosnom karipskom otoku. Zašto Zapad i Kuba postaju “frenemies”? Zato što se svijet trudi smanjiti broj neprijatelja pa oni koji su iz nekih starih razloga prije bili neprihvatljivi, sada postaju posve logični saveznici. A ako ćemo i o novoj omiljenoj ideji zapadnih analitičara - novom hladnom ratu - ili hladnom ratu 2.0, onda je bolje imati Kubu na svojoj strani, nego li je staviti u kategoriju remetilačkih faktora. U konačnici, vremena se, naravno mijenjaju.

U niz objašnjenja kako Kubu, logično, SAD nikada nije ispustio iz vida jer je nekadašnje zabavište za američke turiste uvijek bilo neprežaljeni potencijal za poslove, turizam, geostrategiju i vojsku, ipak i opća krvna slika svijeta čini svoje. Zato su se čuli Washington i Havana, zato su razmijenili zatvorenike i gotovo preko noći - mada je tu diplomacija tiho odigrala svoje - dogovorili se da će krenuti posve novim putem, suradničkim.

Svi bi bili super prijatelji sa starim Castrom - eto uštogljeni Hollande ga je nazvao legendom i s njim razgovarao sat vremena - a onda i s bratom mu Raoulom i rekao kako je došlo vrijeme da se promijeni nepravedna politika prema Kubi. Francuska je i prije imala relativno dobre odnose s Kubom, što znaju svi koji su putovali na Kubu jer je iz Europe najlogičnije letjeti Air Franceom, jednom od rijetkih kompanija koja prometuje do Havane. Sada, kaže Hollande, Francuska želi biti prva od zapadnoeuropskih država koja će pojačati odnose s Kubom.

Otkako su sredinom prosinca uspostavljeni prvi pravi kontakti Sjedinjenih Država i Kube te otkako su najavili da će se krenuti s ponovnom uspostavom diplomatskih odnosa, svi su pojurili na Kubu. Europska šefica diplomacije Federica Mogherini, diplomati iz Japana i Rusije, njujorški guverner Andrew Cuomo... Ipak, Amerika je bila ta koja je dala definitivno zeleno svjetlo da se krene na Karibe. Diplomatski odnosi SAD-a i Kube zahladjeli su u siječnju 1961. nakon dolaska Fidela Castra na vlast. Obama je naredio svom državnom tajniku Johnu Kerryju da počne pregovore s Kubom o uspostavi diplomatskih odnosa i pokretanju procesa brisanja Kube s liste država koje podržavaju terorizam, na kojoj je od 1982. godine.

Stvar je u tome da Kuba nije “opasna” kao što je nekad bila. Ne u odnosu na teroriste na Bliskom istoku, ne u odnosu na hladne odnose s Rusijom, ne u odnosu na stalnu prijetnju redikuloznog Kima Jonga Una koji svjetsku javnost s vremena na vrijeme zabavlja smaknućima svoje uže i šire rodbine.

Kada stvari izmiču kontroli, onda nije loše rješavati ono što se prvo - i relativno bezbolno - da riješiti. Nikome, naime, više ne bi palo napamet zamjerati otopljavanje diplomatskih odnosa s Kubom kad je ona top-destinacija svima koji je žele vidjeti “dok je Fidel još živ”...

Da sam dobila dolar svaki put kad sam to čula, danas bih bila milijunašica - poslovni svijet čeka u niskom startu mogućnost da jurne na Kubu, i Kina je komunistička pa to danas više nitko ne vidi kao problem. Općenito, došlo je vrijeme da se Kuba skine s liste problema jer je posljednjih pola stoljeća svijet ionako postao opasnije mjesto s nekim drugim žarištima. Zato trenutačno u svijetu svi vole Fidela i svi jure na Kubu. Još netaknuta stranim kapitalom, zemlja od gotovo 12 milijuna ljudi na strateški važnom području, u njedrima Sjedinjenih Država, a ipak prkosno izvan njezina utjecaja, zemlja je to oko čije se naklonosti sada natječu Zapad i Rusija - odnosno Istok. Tradicionalni kubanski prijatelj, Moskva, rado otpisuje kubanske dugove i dogovara pakete pomoći, ali sada i Europa želi svoj dio kolača, hoće trgovinu - jer trgovina znači rješavanje krize, a onda ni Sjedinjene Države ne žele biti izvan igre. Nepovjerenje između Washingtona i Havane još nije prevladano u potpunosti, ali - kažu i jedni i drugi - civilizirani se odnosi mogu izgraditi, poštivajući međusobne razlike. Sjedinjenim Državama nije u cilju da ima neposlušno susjedstvo Latinske Amerike koje se kreće nekim svojim, ljevičarskim putevima, a dugogodišnja suradnja Kube i Venezuele, pobunjenički Ekvador, Urugvaj, crvena latinokoalicija pod granicama Sjeverne Amerike, koja se otvoreno protivi američkom načinu vladanja i viđenju svijeta, teme su koje Zapad želi skinut s popisa briga. “Cuba libre” u odnosu na Siriju, ruska manevriranja i sjevernokorejski eksperimenti s vojnom opremom djeluju kao limunada u odnosu na molotovljev koktel.