KOMENTAR JUTARNJEG LISTA Cannes vidi mržnju koju si mi ne želimo priznati

Još se canneska buka oko “Zvizdana” nije stišala a ni pozlata ohladila, a linč je počeo. Moglo se to i očekivati, jer, uopće nije teško biti prorok u gadljivo predvidljivoj zemlji klase Hrvatska. Bavljenje neugodnim mračnim istinama ovoga društva, nedvosmislena osuda ksenofobije i mržnje a zagovor ljubavi, pa još visoka međunarodna valorizacija za uloženu umjetničku odgovornost, i to usred filmske Meke..., takva se kombinacija u nas nerado oprašta.

Prvi je fasovao redatelj Dalibor Matanić. Naravno, Matanićev rejting ipak je prevelik zalogaj da bi se hejteri usudili frontalno udariti, ali onako izokola, podlački grickajući, to da. U tome se pasionirani mrzitelji snalaze kao zmije zvečarke. Kao i uvijek, u prvom ešalonu su krenuli kuloarski zajedljivi tračevi i forumska nabacivanja blatom. I odmah su postigli konsenzus da je stvar jasna ko (zviz)dan: to mora biti neka zaplotnjačka antihrvatska ujdurma koju je Dado Matanić spretno servirao tamošnjem žiriju, sve osvjedočenim mrziteljima svega što je hrvatsko, i ovi su zagrizli udicu. Počev od predsjednice žirija, notorne politikantice Isabelle Rossellini, koja, poznato je, veze nema što je dobar film niti što je moćna emocija. Zatim su u pojedinim medijima osvanuli analitičari s misijom da, pod kvaziobjektivnim reflektorom, cinizmom amortiziraju, a zapravo ponize nagradu koju je “Zvizdan” osvojio. Grintajući da nije izborena u A-selekciji te da je u selekciji Un Certain Regard (Izvjestan pogled) ova nagrada žirija dodijeljena Mataniću “tek treća u nizu”. Najboljim filmom, naime, ocijenjen je “Hrútar” islandskog redatelja Grímura Hákonarsona, a najboljim redateljem Kiyoshi Kurosawa za film “Kishibe no tabi”. Zato su se tu našli hladni promatrači da nama lakovjernim turboemotivcima zgaze ushićenje. Ono, canneske nagrade padaju po hrvatskom filmu kao kisela kiša svaki dan, oguglali smo od pustog obilja, pa sad idemo mi to blazirano spucavat.

Činjenica da je jedan dugometražni igrani film iz Hrvatske nakon 34 godine uopće dobio ulaznu kartu za Cannes (tamo su sva vrata glavna i nema sporednih), a onda se još vratio s blještavom nagradom u nezagubljenoj prtljazi, ta kristalna činjenica trebala bi nas nesuzdržano opiti srećom. Ali, teško je sreći dati alibi, radovati se uspjehu Dade Matanića, producentice Ankice Jurić Tilić i cjelokupnog glumačkog i autorskog tima kao uspjehu svih nas. Najlakše je izabrati efikasni otrov zavisti ili čangrizavu podozrivost u to kakvog opet vraga Matanić istjeruje iz naših ormara.

Kao i u slučaju “Finih mrtvih djevojaka”, Mataniću se opet ne oprašta izdaja počinjena ljubavlju i beskompromisna bitka protiv atavističkog nasilja većine nad manjinom - izravnog ili onog potmulog, iza spuštenih roleta. Dok je s Matom Matišićem 2013. u Gavelli finiširao predstavu o lezbijskoj vezi i odmazdi “tihih” susjeda, licemjerni katolički militanti paranoično su proizveli zabranu plakata s dvjema Bogorodicama u zagrljaju. I tako pljunuli na plemenito udarništvo cijele ekipe.

Govoreći o “Zvizdanu” Matanić je jednostavno trasirao njegovu egzistencijalnu srž koja bi, da je pameti, trebala postati jedina moguća vodilja ove pomahnitale zemlje: “Moj film je jako nježan i poetičan, toliko da će razbjesniti sve koji mrze. To je filmsko ogledalo koje sam htio postaviti pred one koji trate živote na negativne osjećaje tako da se može reći da je film vrlo, vrlo angažiran. Politika? Nacije?

O tome je upravo film. Koliko su kad se dotaknu najviši ljudski principi, takvi pojmovi nebitni. Zbilja na kraju života neće se mjeriti tko je bio veći Hrvat ili Srbin, nego će se svi pitati jesu li nekoga mogli više usrećiti i bit će im sigurno nepovratno žao ako su ikome svojim prezirom i netrpeljivošću nanijeli zlo...”

Nažalost, zlo se upravo protekloga vikenda pokazalo u svojoj istreniranoj punoći. Mrzilačka bagra spremno je zavitlala užadima iz svojih virtualnih podzemnih zaliha, razapinjući mladu heroinu Matanićeva filma. Tihana Lazović se nakon jednog recentnog novinskog intervjua našla pod pravom kanonadom šovinističkog cipelarenja. “Pripadam generaciji koja je odrasla u Zadru devedesetih, pa iako je moja obitelj cijepljena od mržnje, često sam bila okružena vršnjacima punima gorčine i mržnje prema svemu drukčijem. Istu mržnju gledam i danas, dvadeset godina kasnije...”, trezveno sagledava Tihana kontekst slijepe destrukcije koja ovdje kao da je prokleta sudbina: “I dok se mržnjom ne opterećujem, iskreno me zanima kakve će biti reakcije na film.

Uz rizik da zvučim patetično, nadam se da će naši gledatelji shvatiti da je glavna poruka filma ljubav. Želim da zaboravimo devedesete i da napokon krenemo dalje”. Ove premudre riječi jedne mlade, a tako zrele žene, djelovale su kao detonator za napalm-bombe mrzilačkih poruka. “Lazović, tako tipično zadarsko prezime, ahaaa” ili “Mala je tipična kćerkica jugooficira” ili “Lazovićka, jel’ ti kad na pamet palo pitat te svoje vršnjake za razlog ili i dalje nemaš pojma? Prezime ti ne bum komentiral, a nit film pogledal”, u zboru urliču nepogrešivi brojači krvnih zrnaca, oni koji su u stanju čak iz svemira nanjušiti nepodobna prezimena. “Onda se netko nakon ovakvih izjava nekakve parazitkinje pita zašto branitelji prosvjeduju...”, analizira neki drugi pozadinski fašist, a jedan progoni vještice, u skladu s klimom najavljenog čišćenja: “Onaj koji želi da devedesete odu u zaborav, isto tako i oni koji ovakve vijesti plasiraju, nisu prijatelji Hrvatske”.

Ima nešto smradno kukavički iživljavati se iz amorfne mase nad ženom koja je već po prirodi svog posla hrabra i izložena. I nemojmo samo slijegati ramenima ili lakonski odmahivati rukom kao da je riječ o ridikulima i nestašlucima na koje se ne treba obazirati. Riječ je o opakim virusima što ove prostore desetljećima kontaminiraju, samo mijenjajući tehnološke alate. Tihanine rane nipošto nisu manje jer su nanesene iz anonimnog, virtualnog svemira.

Vjerujte mi, taj smradni underground često efikasno prenosi govor mržnje koji se javno podražava ili se indiferentno tolerira. Zato, nad ovom mračnom redaljkom, treba još jednom podsjetiti da je strašno važan izbor kojim putem će Hrvatska krenuti dalje. Putem kaosa, mržnje, nacionalističke histerije i državnoudarne buke, ili putem tolerancije, ljubavi i uvažavanja svakog čovjeka samo po tome što nesebično stvara, voli i živi onako kako najbolje umije.