KOMENTAR JUTARNJEG LISTA Branitelji iz Savske 66 konačno su rekli što žele - novac!

Jadranka Kosor postala je ministrica branitelja nakon pobjede HDZ-a na izborima krajem 2003. godine. Već u siječnju sljedeće godine na sastanak je primila predstavnike Udruge stopostotnih ratnih invalida 1. skupine na čelu s njihovim predsjednikom Đurom Glogoškim. Ratni invalidi upoznali su novu ministricu branitelja s problemima u ostvarivanju statusnih i materijalnih prava. Jer iako je od završetka Domovinskog rata prošlo osam godina, neki od najtežih ratnih stradalnika još su čekali na stambeno zbrinjavanje, prava njihovih njegovatelja, koji su im neophodni za svakodnevni život, također nisu bila regulirana do kraja...

Međutim, najteži stradalnici pokazali su da imaju razumijevanja za Vladu.

- Upozorili smo ministricu na svoje probleme i očekujemo pomoć i potporu Ministarstva. S obzirom na gospodarsku situaciju u zemlji, ne očekujemo neke značajnije promjene, ali smatram da poboljšanja mogu rezultirati preraspodjelom sredstava - izjavio je Đuro Glogoški nakon sastanka s Jadrankom Kosor.

A te 2004. godine gospodarski pokazetelji u zemlji bili su takvi da ih danas možemo samo sanjati, kao i proteklih nekoliko godina. Račanova je Vlada u 2003., podsjetimo, ostvarila najveće stope rasta od čak 5,4 posto, i u 2004. taj je rast bio zavidan - 3,8 posto, odnosno BDP je u 2004. u odnosu na godinu prije porastao sa 178 na 247 milijardi kuna. Osim toga, u istoj je godini zabilježen realan rast neto plaće za 3,7 posto, zaposlenih je bilo 1,4 milijuna, a nezaposlenih 309.875. Braniteljsku mirovinu, koja je u prosjeku iznosila 4987 kuna, krajem 2004. godine primalo je 36.559 branitelja ratnih invalida. Omjer ukupnog broja zaposlenih i umirovljenika bio je 1,4 naprama 1, odnosno na jednog umirovljenika dolazila su 1,4 zaposlena.

Bila su to, ako se gledaju brojke, mnogo bolja vremena. No, otrežnjenje je došlo nakon nešto manje od pet godina. I Hrvatska je 2008. počela lagano gaziti u duboku recesiju. I dugotrajnu, jer iz tog smo gliba jednim okom nakratko uspjeli proviriti tek nakon šest godina. Nakon pada BDP-a u 12 uzastopnih kvartala, konačno su se veljači ove godine pokazali minimalni znaci oporavka - rast od skromnih 0,3 posto. No, ostale brojke i dalje su prilično deprimirajuće - na zavodu za zapošljavanje je 326 tisuća ljudi, zaposlenih je 1,38 milijuna, a omjer broja umirovljenika i zaposlenih se gotovo izjednačio i iznosi 1 naprama 1,13. Braniteljsku mirovinu, koja u prosjeku iznosi 4853 kune, prima gotovo 58 tisuća ratnih invalida.

Dakle, današnja slika Hrvatske potpuno je drukčija od one otprije dvanaest godina, a pogotovo od one kakva je uslijedila u godinama nakon toga. Bilo je to vrijeme, kako i danas neki vole reći, kada je Sanader kao Djed Mraz hodao po Hrvatskoj i djelio poklone.

Ali promijenilo se još nešto.

Danas Đuro Glogoški i njegova Udruga, ali i manji dio ratnih invalida i branitelja koji podržavaju prosvjed pred resornim ministarstvom više nemaju razumijevanja za Vladu i gospodarsku situaciju, iako je ona, kao što se dobro vidi, drastično teža nego te 2004. godine.

Da je tome tako sami su demonstrirali, i to prijedlozima koje su braniteljske udruge poslale podoboru saborskog Odbora za ratne veterane čija je zadaća izraditi novi prijedlog zakona o pravima hrvatskih branitelja.

Jer ovaj sadašnji, kao što prosvjednici ponavljaju posljednjih pet mjeseci, ništa ne valja - ruši dostojanstvo branitelja, dignitet Domovinskog rata, izjednačava žrtvu i agresora...

I zato treba donijeti novi zakon kako bi se to sve ispravilo. Logično, zar ne?

Svakako.

Koja je cijena takvih prijedloga?

Prava sitnica - dodatnih 14 milijardi kuna na postojećih 6 milijardi, koliko se trenutačno izdvaja na godinu. Znači 20 milijardi. A to je šestina ukupnog državnog proračuna za ovu godinu.

Ili, još preciznije, 14 milijardi kuna država godišnje izdvaja za sve socijalne naknade, poput dječjeg doplatka, porodiljnih naknada, socijalne pomoći, naknade za nezaposlene, bolovanja, invalidnine, stipendije...

A 20 milijardi kuna, na primjer, godišnje koštaju sve radničke mirovine. Pravo je svake interesne skupine ili pojedinca da traži od države što više može dobiti. Pritom bi ipak svatko odgovaran trebao voditi računa o tome koliko je realno, s obzirom na stanje u proračunu, očekivati da takvi zahtjevi budu ispunjeni.

Jer sasvim je sigurno da nema vlasti na svijetu koja ne bi željela da svakoj društvenoj skupini - od radnika, umirovljenika, djece, invalida... može dati sve što zatraže. Uspjeh na izborima svake takve vlade bio bi zajamčen, a vlast joj nitko ne bi mogao ugroziti.

Predvodnici prosvjeda u Savskoj nerijetko su naglašavali da branitelji nisu u šatoru “zbog nikakvih nepripadajućih materijalnih prava, nego poštovanja digniteta branitelja”.

- Prosvjedujemo jer žele izjednačiti žrtvu i agresora, jer žele poniziti Domovinski rat, jer su prava bivših oficira JNA veća od prava hrvatskih branitelja, jer Domovinski rat žele pretvoriti u ‘ratni sukob’ ili ‘čak građanski rat’, a nakon građanskog rata svi imaju ista prava. I onaj tko je ranjen u agresiji na Hrvatsku i istinski hrvatski branitelj - rekao je nedavno Josip Klemm.

Sada kada je “crno na bijelo” jasno da ustvari žele upravo to - dodatna materijalna prava koja bi bilo nemoguće ispuniti, pa čak i uz onaj legendarni najveći rast BDP od 5,4 posto, pravdaju se da je to tek radna verzija.

Je li to doista tako saznat ćemo ubrzo, kada bude dovršen konačni prijedlog novog zakona na kojem inzistiraju branitelji iz Savske. No, ako ništa drugo, barem smo nakon 150 dana konačno doznali i razloge prosvjeda.

Konkretno, 14 milijardi razloga.