KOMENTAR JUTARNJEG Bijes ratnih invalida. Zašto? I zašto baš sada?

Nevenka Topalušić prošla je brojna ratišta tijekom Domovinskog rata. Teško je stradala i posljednjih 19 godina provela u invalidskim kolicima. Smrt ju je dočekala pred vratima njezina ministarstva - Ministarstva branitelja. Zajedno s nekoliko stotina svojih suboraca, uglavnom upravo najtežih stradalnika, 100-postotnih ratnih invalida, pod prozorom resornog ministra Predraga Freda Matića dva je dana prosvjedovala tražeći njegovu ostavku, ali i njegovih najbližih suradnika, zamjenice Vesne Nađ i pomoćnika ministra Bojana Glavaševića.

Unatoč tragediji koja se dogodila branitelji su i jučer bili pred vratima aktualnog ministra.

Predvodnici ovakvog prvog javnog protesta protiv Freda Matića poručuju kako će u Savskoj ostati koliko god bude trebalo, a sve dok premijer Zoran Milanović ne popusti i ne smijeni svog ministra te njegove suradnike. Podigli su šator, zapalili vatru, organizirali dolazak i branitelja iz drugih dijelova Hrvatske... Pred Ministarstvom ih je par stotina, od ukupno pola milijuna koliko ih je u Registru branitelja.

“Ovaj put nećemo odustati”, neprestano poručuju.

Pa nisu popustili niti su se povukli unatoč obećanjima ministra kako nema govora o smanjenju prava 100-postotnih invalida.

Neprestano ponavljaju kako žele da Matić ode jer ih je izigrao, jer ništa ne čini da bi zaštitio njihova prava, jer ne sluša njihove prijedloge kad mijenja zakone...

Đuro Glogoški, predsjednik udruge 100-postotnih invalida koja je i pokrenula cijelu akciju, optužuje: svakodnevno branitelji koji rade dobivaju otkaz, gazi se po njihovim grobovima, pljuje po stradalnicima Domovinskog rata, a vlast veliča one koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku.

Naime, kap koja im je prelila čašu strpljenja bila je izjava pomoćnika Glavaševića kojom je, prema njihovoj interpretaciji, izjednačio žrtvu i agresora. A Glavašević je samo iznio činjenicu da u Hrvatskoj tisuće branitelja danas ostvaruju prava na osnovi PTSP-a dok na strani agresora uopće nema takvih slučajeva.

Branitelji pritom zaboravljaju kako su i psihijatri, znači oni koji su im pisali nalaze da su njihovi psihički problemi posljedica toga što su bili na ratištu, priznali da je u Hrvatskoj PTSP bio način za rješavanje socijalnih problema sudionika rata.

Bojan Glavašević se naravno mogao i pametnije izraziti jer kao dijete poginulog Vukovarca zasigurno jako dobro zna koliko je braniteljska populacija osjetljiva na bilo kakvo spominjanje agresora. I kada se već sve zakuhalo, bilo je puno pametnije pozvati branitelje i objasniti im da nitko nije imao namjeru reći da su hrvatski branitelji isti kao i agresorska vojska, umjesto se inatiti.

No to nikako nije smio biti razlog da se na pomoćnika ministra fizički nasrne, kao što su pobunjeni branitelji učinili prije dva dana. To više što je zaista teško dokučiti zbog čega se točno bune najteži ratni invalidi. Jer ako je država prema nekome do sada pokazivala razumijevanje, onda je to upravo ta najteža kategorija stradalnika. U posljednjih deset godina, odnosno od 2002., kada je Račanova Vlada pod pritiskom MMF-a tražila rezanje svih socijalnih naknada, pa tako i braniteljskih, u njihova se prava nije diralo. I kad je Vlada Jadranke Kosor svima smanjivala mirovine, kategorija 100-postotnih invalida ostala je pošteđena.

I nitko to nije dovodio u pitanje. S pravom. Jer sigurno se nitko od hrvatskih građana ne bi mijenjao s invalidom u kolicima čiji svakodnevni život danas ovisi o pomoći drugih. Branitelja ima više od pola milijuna, ali nerijetko se zaboravlja da materijalna prava temeljem tog statusa danas ostvaruje tek njih 10-ak posto, odnosno samo ratni invalidi i obitelji poginulih.

Status ratnog invalida ima više od 57.000 branitelja, a pravo na braniteljsku mirovinu ostvarilo ih je oko 58.000. Za njihova prava prošle je godine država izdvojila 6 milijardi kuna, od toga samo za mirovine pet milijardi.

Najtežih ratni invalidi, 100-postotni prve skupine koji su i pokrenuli cijeli ovaj bunt protiv ministra Matića, ima 487. Njihova je invalidnina 3824 kune. Uz to primaju i mirovinu koja je prosječno 5000 kuna, ali može dosegnuti i više od 10.000 ovisno o činu. Tu je i ortopedski doplatak od 1100 kuna, imaju pravo na njegovatelja koji prima plaću od 3800 kuna i taj posao najčešće obavljaju njihove supruge. Imaju pravo na rehabilitaciju, svakih 7 godina država im poklanja novi automobil, dobili su stanove prilagođene svom invaliditetu, imaju prednost pri smještaju u umirovljenički dom, djeca pravo na besplatne udžbenike...

Ministar je obećao da im ništa od toga neće biti oduzeto niti umanjeno. Ali oni ipak traže njegovu ostavku. Nitko im ne odriče pravo na prosvjed, ali trebali bi jasnije artikulirati svoje zahtjeve jer ovako puno toga ostaje u zraku.

Daleko od toga da je sve sjajno i da nema prostora za poboljšanje statusa ratnih stradalnika jer primjerice nezaposlenih branitelja je oko 30.000, ne poštuje se zakonska obveza da moraju imati prednost pri zapošljavanju, sve dulje čekaju na rehabilitaciju ili liječenje, na listi za stambeno zbinjavanje još uvijek ih je više od 13.000... Ali sve ti problemi postojali su i prije pet i prije deset godina.

Pa ipak nisu danima kampirali pred Ministarstvom niti se pokušavali fizički obračunati s pomoćnikom ministra.