ORUĐE ZLOPAMĆENJA

KOMENTAR JURICE PAVIČIĆA Drago mi je što se na Frljića pjene Opus Dei i Hvidra, Sedlar i Dolenčić

I jedan problem: zaboravio je da su u ovoj priči oni Vlast. Oni su Većina i imaju moć
 Damjan Tadić/CROPIX

Kad se govori o Oliveru Frljiću, onda se često propušta spomenuti ono što se meni u priči o stvaraocu - bilo kojem stvaraocu - čini prvo i možda najvažnije. Naime, Oliver Frljić je za početak jako dobar režiser. Oliver Frljić je dobar režiser ne zbog bombastičnih političkih petardi s kojima začini svoje predstave, nego unatoč njima.

Nisam u životu gledao sve Frljićeve predstave, no gledao sam dosta njih, i nerijetko sam ih otišao gledati nabrušen negativnim predrasudama. Inficiran aferaškom oblatnom u koju Frljić pakira svoje projekte, otišao bih u kazalište uvjeren da ću gledati prvoloptašku provokaciju, priprostu eksploataciju političkog kala kod koje svrha i smisao predstave stanu na jedan platneni baner. Štos je u tome što bi se svaki put pokazalo da nije tako. Frljić bi - barem u predstavama koje sam ja gledao - znao sadržaju dati i formu, njegove bi predstave sadržavale neki neugodni, zaumni višak, nešto čisto, esencijalno scensko što bi o temi kojom se predstava bavi govorilo više od eseja, kolumne ili partijskog referata. Da nije tako, te bi predstave bile loše - a to nisu bile.

Što su govorili ‘91.

Zato mi je strašno drago što postoji kazališni režiser Oliver Frljić. Drago mi je što tjera na bijes balkanske (ali i - zašto - zaboravljamo) srednjoeuropske fašizme, drago mi je što provocira cenzorske afere od Zagreba i Beograda do Krakowa, drago mi je što se na njega pjene Opus Dei i Hvidra, Jakov Sedlar i Krešimir Dolenčić. Drago mi je što je Frljić odlučio imati drsko slonovsko pamćenje, jednu od rijetkih osobina koju hrvatski građanski kinderštube ne tolerira. Drago mi je što uporno poput dosadne brekuje podsjeća Dolenčića ali i ne samo Dolenčića na ono što su on i oni govorili “u studenom 1991.”, i što ih tjera da se s nelagodom danas opravdavaju. Znate zašto mi je drago? Ne zbog mirne, krotke profesionalne većine iz “Hrvatskog glumišta” (ali - i hrvatskog novinstva, slikarstva, književnosti, stranaka i sindikalnih središnjica). Drago mi je zbog onih koji nisu bili takvi. Drago mi je zbog one šake pristojnih, čestitih građana iz Zinnemmanova ili Delmer Davesovog vesterna, zbog onih koji nisu htjeli u ta doba režirati ili igrati “Ognjišta” i “Krađu Marijinog kipa”, koji nisu sudjelovali u scenskim spektaklima na Duvanjskom polju, koji nisu vrijeđali Srbe u intervjuima, te koji nisu smatrali da je normalno izbacivati žene iz vojnih stanova ili spaljivati ravnokotarska sela. Ta manjina sada zaslužuje da se oni drugi malo crvene. Ta manjina - ukratko - sada zaslužuje da Frljić bude njihovo oruđe zlopamćenja.

Taj i takav Oliver Frljić postao je tijekom prošle godine ravnateljem riječkog teatra, jedne od onih tromih, preskupih i neefikasnih neobaroknih škatulja u kojima se gužvaju po tri ili četiri ansambla, u kojima glumci na plaći po dvije godine ne vide scenu, neefikasnih i otupjelih monstruma koji su kulturu regionalnih hrvatskih centara oglodali do kosti i k tomu vječno ište još. Frljić je došao u riječki “Zajc” kao dio “allstars” filozofije riječke kulturne politike, politike s kojom se čovjek ne mora slagati, ali ima provodnu nit - nastoji Rijeku napraviti kao ideološku kontrametropolu, galsko selo za zagrebačke, dubrovačke i ine ideolopke partibrejkere. Došavši u Rijeku, Frljić se prvi put suočio sa za sebe sasvim novom situacijom. Prvi se put našao u sredini u kojoj je njegov svjetonazor većinski, i prvi se put našao u situaciji da ne upravlja svojim projektom, nego cijelom jednom ustanovom, koja je - htjeli ili ne - reprezentativna, malograđanska, monopolistička i - svačija. Frljić i njegova ekipa onu su logiku po kojoj su funkcionirale njihove predstave preveli u logiku cijelog kazališta. Počeli su provocirati, komunicirati s gradom političkim posterima, pretvorili su fasadu teatra u poprište političkog performansa. Istodobno, uspjeli su uzrujati valjda pola države. Uzrujali su sve teatarske ljude koji bi radije da nisu govorili i radili ono što su govorili i radili 90-ih. Uzrujali su niz usputnih teatarskih taština. Uzrujali su - na koncu - i one koji se kao građani Rijeke smatraju moralnim dioničarima kazalište, te bi željeli da ih to kazalište reprezentira: riječkog biskupa, lokalne anti-SDP-ovske aktiviste, katoličke udruge i Hvidru, koji na Frljića sada potežu sud, molitvena bdjenja i ustaške grafite.

Ta igra fasadne provokacije mi - iskreno - nije bila osobito zanimljiva, sve dok se nije dogodilo ono što je malo tko očekivao: da su Frljićev performerski vokabular prihvatili njegovi neprijatelji. Nakon što je riječki intendant na fasadu Fellner i Helmerove zgradurde objesio LGBT stijeg i Glavaševića, pojavili su se njegovi protivnici i počeli ispisivati svoj iskaz na istom listu papira. Neki branitelji izvjesili su zastavu, neki lokalni nacisti nacističke grafite, a skupina lokalnih boraca protiv Linića izvjesila je dugački transparent s puno crvenih zvjezdica i porukom pravosuđu da pohapsi lokalnu lijevu političku elitu. Kad sam to vidio, imao sam dojam da je Frljiću uspjelo, da mu je uspjelo čak i ono što možda nije htio: pretvoriti kazalište (ili bar: fasadu kazališta) u forum, ulicu, idejno poprište. Dok su druga kazališta (pa i fasade) u Hrvatskoj tek skupi, rutinski kombinati u kojima jedna privilegirana kasta odrađuje posao koji se očekuje na način koji je uvriježen i u kontekstu koji se ne propituje, u riječkom je teatru bjesnio rat - barem na fasadi, ako već ne unutra. Ljudi u novinama često koriste termin “stadionska atmosfera” kao nešto negativno. Oko riječkog kazališta stvorila se “stadionska atmosfera” pri čemu ja taj termin smatram vrlinom: kao na stadionu, ljudi se tu ljute, pjene, nerviraju, sukobljavaju i s tim intenzivno žive. U Hrvatskoj svaki je stadion išaran grafitima i pun transparenata, ali samo jedno kazalište. Da sam ja Frljić, ja bih to smatrao svojih uspjehom.

Zato mi je žao što on - začudo - ne smatra.

Opsadno stanje

A rekao bih da ne smatra po onim komunikacijskim strategijama koje Frljić i njegova ekipa primjenjuju posljednjih tjedana, otkad su se intenzivirali napadi izvana. Riječki ravnatelj polemizira sveudilj zagriženim pismima, organizira uvrijeđene presice, spopada gledateljice i čupa im fizički iz ruke fotoaparat. Oko riječkog “Zajca” ekipa koja ga vodi stvara ozračje opsadnog stanja. Ono samo po sebi može biti dobra mobilizacijska strategija. Kažu da je Alex Ferguson s mediokritetskim ekipama “Uniteda” osvajao titule jer bi igrače dovodio u stanje paranoje, uvjerenje da su stjerani u kut i progonjeni od sudaca, medija i protivnika. Problem nastaje onda ako Frljić i njegov tim zaborave kako stvarno stoji dinamika moći u njihovom, riječkom, kazališnom slučaju. U njihovom slučaju, naime, oni su Vlast. Oni su Većina. Oni imaju Moć, a ta Moć očituje se u tom komadu neobarokne grdosije, njenoj infrastrukturi, novcima, ljudskog pogonu i režijama. U dijalogu koji su pokrenuli oni nisu Dolje, oni su Gore, a ne molitvene bakice, Opus Dei, biskup Devčić i par danguba iz riječke Hvidre. I tako će biti sve dok su na toj funkciji, ili dok ne taknu fijumanske demone i tamne zakutke riječke većine.

Pozicija moći

Kao i mnogi novinari, često sam izložen anonimnom vrijeđanju po forumima i postovima. U portunu mi od 1994. stoji grafit “Crveni Kmer” ispisan dimom žigice, znaju mi se koji put popišati u portunu, od nekog pacijenta redovno dobivam političke fotomontaže (zadnji put mi je poslao kao kartolinu jugoslavensku zastavu sa zvijezdom: njemu za informaciju, magnetom sam je zalijepio za vrata frižidera). Protiv forumskog vrijeđanja imam samo jednu jednostavnu obranu: nikad ne čitam postove ispod svojih tekstova, nikad u životu nisam pročitao ni jedan, čisto za informaciju onima koji se trude izvijestiti svijet kako sam orjunaš i udbaš. Nisam, međutim, nikad razumio svoje kolege koji padaju u moralnu ognjicu zbog postova na internetu i u valu moralne panike zazivaju cenzuru ili institucionalnu zaštitu.

Naša novinarska pozicija - naime - u toj je priči slična poziciji Olivera Frljića: a to je pozicija Moći. Nas objavljuju i još za to plaćaju, ne forumske skribomane. Mi imamo svoj četverokut papira na raspolaganju, nama na papiru izlazi potpis (a katkad i slika), a ako nas tuže sudu, novine nam daju advokata. Mi imamo u rukama moć riječi koja traži da zauzvrat i otrpite odgovor riječi, mača se laćate pa vas mač i ubode. U riječkoj kazališnoj priči, Oliver Frljić je taj koji ima sličnu moć: moć da igra na domaćem terenu, da za to prima plaću, da zadaje pravila i ima servis. U toj igri zadajete udarce, pa i primate udarce bez zapomaganja i kuknjave. To je ta kolosalna promjena koja se dogodila onog časa kad je Oliver Frljić režiser prestao biti samo Frljić režiser i postao Frljić funkcionar. Ako tu finu nevidljivu razliku ne uoči, Frljić će samo nauditi svjetonazoru koji zagovara. Odaslat će - naime - poruku da je taj svjetonazor zagrižen i totalitaran. Pošto je to i moj svjetonazor, ta mi poruka nije draga.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 20:47