KOMENTAR JELENE LOVRIĆ Zoran Milanović je uspio, ali nikad nije dobio toliko batina

Sad ćemo se još ozbiljnije posvetiti hrvatskim problemima - rekao je Zoran Milanović po okončanju mučne maratonske sjednice Glavnog odbora SDP-a, usput se ispričavajući hrvatskoj javnosti zbog cjelodnevnog teroriziranja unutarstranačkim obračunima. Koliko je premijerova najava o okretanju urgentnim problemima države zaista realna?

Nimalo. Bez obzira na namjere. Jer, Milanović iz žestokog okršaja u stranci izlazi teško ranjen. Ranjen je i kao šef stranke i kao premijer. Uspio je tijesno, za dlaku pobijediti, ali njegova je pozicija bitno havarirana. Slabiji je nego ikada. Ponovno ujedinjenje razdrte stranke gotovo da je nemoguća misija. Pogotovo za njega, koji je majstor konflikta, a ne kompromisa. Što je pokazao i sasvim nepotrebnim fabriciranjem slučaja Linić. Milanović je sam proizveo slučaj oko kojega se stranka tako radikalno podijelila. Da je zbog nekomunikacije smijenio ministra financija, nitko njegov potez ne bi doveo u pitanje. Premijer ima pravo birati suradnike. Ali, šef je Vlade odlučio posijati oluju. Slavka Linića javno je dezavuirao i kriminalizirao, pa je sam isprovocirao uzvratni udarac. Tako se rasprava o smaknutom ministru pretvorila u izjašnjavanje o Zoranu Milanoviću i njegovu vođenju stranke.

Pitanje je kako će teško ranjeni Milanović dalje vladati posvađanim i rascijepljenim SDP-om? U stranci je u posljednje vrijeme stvoreno mnogo zle krvi. SDP se lomio pritiscima, ucjenama i prijetnjama, koje su ostavile traga. Neće to biti lako sanirati. Pogotovo ako se stranački korpus bude i dalje cijepao. Ideje da se jedinstvo stranke može pokrpati raspuštanjem pobunjeničkih utvrda, prije svega riječke organizacije, što zagovaraju neki SDP-ovi mladoturci, gotovo bez izuzetka iz ministarskog ešalona, potpuno su promašene. Jer, što je SDP danas bez Rijeke? Skoro pa stranka bez zemlje.

Milanovićevu situaciju usložnjava i opozicija koju ima u vrhu stranke. Premijer može amputirati neposlušne ili odmetnute ministre, ali dva potpredsjednika stranke, Zlatka Komadinu i Rajka Ostojića, koji su mu kao oponenti bili vrlo glasni, sa stranačkih funkcija ne može smijeniti.

Na koncu, kako će Milanović voditi Vladu i posvetiti se državnim problemima s tako rovitom, podijeljenom strankom? Nije uspijevao ni dok je imao neupitnu, monolitnu potporu SDP-a i skoro plebiscitarnu podršku javnosti. Sada kada se to istopilo, najavljuje rekonstrukciju Vlade. Ali, to je već prilično zakašnjela misija. S njegova se broda počelo bježati. Teško da bi se netko relevantan pristao ukrcati. Neuspjeh garantira i plan da se rekonstrukcija kabineta realizira kao sredstvo sankcioniranja pobune. Premijer bi smijenio ministre koji su stali na Linićevu stranu, prije svega Rajka Ostojića, ali kakva mu je vjerodostojnost kad će zadržati neke koji su ga u recentnom obračunu jako zadužili, poput Jovanovića ili Jakovine, svojih svakako najvećih ministarskih promašaja.

Uoči Glavnog odbora šef se SDP-a pohvalio da je jako fit i trostruko će težeg čovjeka držati u zubima. U borbi prsa o prsa demonstrirao je veliku žilavost. U sukobu s buldožerskim Linićem pokazao se nadmoćnim. Ali je ipak bačen na konopce. Nikad nije dobio toliko batina. Provukao se kroz iglene uši. Najgore, to je jedina bitka u kojoj je Milanović u posljednje vrijeme uspio pobijediti. U hrvanju s ekonomskom krizom pokazuje se prilično bezubim. Europski su izbori otkrili da nije tako nabildan kako zamišlja. Neuspješnost na mjestu premijera uzrok je najvećeg dijela njegovih problema. Sve dok ne bude mogao pokazati rezultat, proces raspadanja SDP-ove vlasti neće se zaustaviti.