REVIDIRANI TUĐMANIZAM

KOMENTAR JELENE LOVRIĆ Franjo Tuđman postao je saveznik Ivi Josipoviću protiv HDZ-a

Aktualni šef države i prvi hrvatski predsjednik pojavljuju se kao saveznici u svom odnosu prema Titu. Tuđman je u ovom slučaju saveznik Josipoviću protiv HDZ-a
 Ronald Gorsic / CROPIX

Ivo Josipović nije prošlog tjedna obišao rodne kuće Josipa Broza i Franje Tuđmana samo zato jer je, kako je sam objašnjavao, grijeh biti u Zagorju a ne zaustaviti se u Kumrovcu i Velikom Trgovišću. Ne, nakon što je u Dubrovniku od njemačke kancelarke Angele Merkel dobio vrlo snažnu podršku za svoju regionalnu politiku, zasnovanu na pomirenju i okrenutosti prema budućnosti, predsjednik je svojim poklonom sjenama prethodnika poslao na simboličkoj razini još jednu programatsku poruku. Transverzala Tito - Tuđman - Josipović predstavlja političku platformu nacionalno integrirajućeg karaktera. U kojoj se aktualni šef države i prvi hrvatski predsjednik pojavljuju kao saveznici u svom odnosu prema Titu. Franjo Tuđman u ovom je slučaju saveznik Josipoviću protiv HDZ-a. Odnosno, protiv politike koju aktualni šef te stranke Tomislav Karamarko propovijeda.

Premda stalno govori o povratku Tuđmanu, HDZ se danas retorikom svoga rukovodstva radikalno odmakao od važnih, možda i najvažnijih političkih postavki vlastitog utemeljitelja. Ne samo da se odmakao, nego u nekim stvarima nastupa kao potpuna suprotnost Tuđmanovim stavovima. Možda se najizrazitije taj konglomerat razlika sublimira u odnosu prema Titu. Kojega će Karamarko, kako je najavio, izbaciti s Pantovčaka. Gdje mu je Franjo Tuđman postavio bistu. Uklanjanje Titova poprsja simbolički je marker HDZ-ova revidiranja Tuđmana, koje ide u širokom rasponu od najave da će, čim se vrate na vlast, ukinuti Trg Josipa Broza Tita u Zagrebu do inzistiranja na provođenju lustracije. Tito pripada prošlosti i sigurno nije najvažnije, pa čak ni bitno pitanje hrvatske sadašnjosti. Ali, potpunom negacijom Tuđmanova odnosa prema Titu HDZ odbacuje i kapitalnu mu ideju nacionalne pomirbe. Nosivu postavku cijele njegove političke platforme. Vjerojatno je Tuđmanov model uvažavanja svih sastavnica hrvatske povijesti bio ponešto naivan, ali potreba, koju je u jednom vremenu zadovoljavao, nije nestala. Nego je i danas do neba vapijuća.

Možda je zaista šteta što lustracija u Hrvatskoj nije provedena odmah, početkom 90-ih, kao u nekim drugim postkomunističkim zemljama. Ali sada, četvrt stoljeća nakon demokratske, višestranačke revolucije, strukture naslijeđene iz bivšeg režima, pa i one koje su mogle biti objektom lustracijskih zahvata, uklonjene su silom prirodnih zakona. Hrvatskoj treba istina o prošlosti, ali joj ne treba utopljenost u prošlost kao zamjena za lošu, nikakvu sadašnjost. Svojom najavom o brisanju Tita i pokretanju lustracije HDZ pokušava kamuflirati svoje stvarne namjere, a to je vođenje revanšističke politike. U zemlji još uvijek teško opterećenoj povijesnim rascjepima takve najave sigurno ne mogu biti korak prema nužno potrebnom političkom stabiliziranju, nego su, upravo suprotno, poigravanje mogućnošću da se u već zametnutom verbalnom građanskom ratu prijeđe s riječi na djela. Za Hrvatsku nema ništa opasnije od jahanja na furijama revanšizma. Zato ni HDZ-u takva retorika ne može donijeti ništa dobro. Prvo, zato jer se oni koji dolaze najavljujući rušenje spomenika i brisanje memorije nikako ne ogu percipirati kao graditelji.

Drugo, žestoki obračun s naslijeđem Titove ere teško da u hrvatskoj javnosti može dobiti nedvosmislenu i snažnu potporu. Ne zato što bi Hrvatska čeznula za povratkom u prošlost, nego zato jer iz tog vremena ne vuče isključivo negativno iskustvo.

Treće, najavljeni obračun s Titom, posve suprotan politici koju je vodio Tuđman, teško da može dobiti istinsku i nepodijeljenu podršku i unutar HDZ-a.

Za razliku od Karamarka, nesposobnog za analitičko mišljenje, za kojega je Tito nedvosmisleno i samo zločinac, Tuđman je stranku gradio preuzimanjem političkih ideja i kadrova u širokom potezu od desnice do ljevice. Nacionalna pomirba nije mu bila samo taktički ustupak ratnim uvjetima u kojima se Hrvatska našla. Nije slučajno držao Titovu bistu u svom uredu. Predsjednik Jugoslavije svakako nije bio demokrat. Teško ga je ne dovesti u vezu s poratnim zločinima. Ali, bio je na čelu antifašističkog pokreta koji je spasio Hrvatsku i vratio joj neke oduzete dijelove. Uostalom, Tuđmanov je osobni partizanski background olakšao međunarodno priznanje Hrvatske. Tko to ne shvaća, ne može razumjeti ni Hrvatsku, ni Tuđmana.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2024 17:20