KOMENTAR IVANKE TOME Zoran Milanović sada stvarno mora reći tko su to 'mi' i 'oni'. Jer, kakva je razlika između Glavaša i Sanadera?

Ako je i bilo kakvih dvojbi oko toga hoće li SDP nakon izbora, ako mu bude nedostajao pokoji glas u Saboru, koalirati s Branimirom Glavašem, u potpunosti ih je uklonio Domagoj Hajduković, SDP-ova uzdanica u IV. izbornoj jedinici. On je vrlo nedvosmisleno rekao da su njegovoj stranci potencijalni partneri svi koji pristanu na njihove uvjete, a tu je izrijekom uključio i HDSSB.

Dakle, oni koji obećaju da će prilikom potvrđivanja nove vlade i glasanja o kakvim važnijim pitanjima podizati ruku u zrak po uputama SDP-a, dobro su došli neovisno o tome tko su, što su, i kakva im je politika.

Ne treba, naravno, gajiti iluzije. Političari su profesija koja se prije svega vodi pragmatizmom i ako je procjena da ostanak na vlasti ovisi o dva ili tri glasa od njih ukupno 151, koliko ima zastupnika u Saboru, onda nije teško pregovarati, pa makar i s Glavašem. Uostalom, ako bi maknuli na stranu osnivača HDSSB-a, stranka sama za sebe nije ni po čemu bolja ili lošija od drugih regionalnih stranaka.

Dapače, dok im je tata Glavaš čamio po bosanskohercegovačkim zatvorima i gulio kaznu za ratni zločin, HDSSB-ovci su se profilirali u pristojnu i prepoznatljivu stranku koja se u Saboru vrijedno zalagala za boljitak svoje regije. Glavaš se, međutim, vratio. Ajde što se vratio, ali je odlučio i dalje biti gazda, pa kako mu se prohtije paradira naokolo sa svojim crnim cirkusom, a da mu nitko od stanačkih sljedbenika na to ne kaže ni A. Pognuli su glave i u sebi zbrajaju koliko se glasača okrenulo od njih i koliko je to mandata manje u odnosu na prošle izbore.

Ni Zoran Milanović nije ništa bolji. Dok na svojim predizbornim skupovima biračima baca rukavicu i drčno poručuje: “Ili korupcija ili red, ili pravda ili nepravda, ili jednakost ili privilegije, ili red ili nered”, kad ga se pita za Glavaša, upadljivo se izmotava ostavljajući stranačkim vojnicima poput Domagoja Hajdukovića da pokušaju artikulirati i opravdati neugodnu odluku koju je donio on osobno.

Predsjednik SDP-a istupa vrlo samouvjereno i građanima daje na izbor: “mi ili oni”. Pritom pod “mi” svrstava svoju garnituru koja je socijaldemokratski - liberalno obojena, vodi zemlju naprijed, poštena je, prosperitetna i jamči da će Hrvatska i dalje rasti, dok su “oni” skupina koja za sobom ostavlja nered, korupciju, nepravdu i nepotizam.

Milanović kartu stavlja na kratko pamćenje birača, pa se na Glavaševe performanse sa Sokolskom gardom osvrće opaskama koje bi trebale značiti da je posrijedi neukusno i bezazleno paradiranje ofucalog političara.

No, je li to baš tako? Glavaševo postrojavanje djevojaka i mladića obučenih u crne odore koji asociraju na crnokošuljaše iz doba fašističkih režima nije nikakav bezazleni igrokaz, nego je provokacija kojom izravno aludira na ratne zločine zbog kojih je suđen. Ne samo da se nikada nije pokajao zbog zlodjela koja su pod njegovim zapovjedništvom počinjena nad nad srpskim civilima 1991. godine u Osijeku, nego svima stavlja do znanja da bi, kada bi se prilike ponovile, radio isto.

Zatvaranje ljudi u garaže, premlaćivanja, tjeranja da piju kiselinu iz akumulatora, likvidacije usred noći s metkom u potiljak i bacanja tijela u Dravu, samo su najgore od najgoreg što je Glavaš ostavio iza sebe. Kao neprikosnoveni vladar u Slavoniji i Baranji, Glavaš je iza sebe ostavljao pustoš. Dok je bio gubernator i stolovao u Osijeku, u svojim je rukama koncentrirao svu vlast. Po njegovu su se ukusu postavljali šefovi policije, promovirali tužitelji i suci.

U njegovom su mandatu provedeni svi procesi pretvorbe i privatizacije koji su dokrajčili ionako krhko i ratom poharano slavonsko gospodarstvo. Dovoljno se sjetiti pretvorbe Glasa Slavonije. Oko toga se vodila istraga, ali se kao i u svim drugim slučajevima ratnog profiterstva i gospodarskog kriminala iz devedesetih zauvijek izgubila i nestala u labirintu neadekvatnih zakona i kadrovski selektiranog pravosudnog aparata.

Kada HDZ-u nabija korupciju na nos, Milanović nedvosmisleno aludira na lopovluk Ive Sanadera i sudski postupak koji se zbog korupcije vodi protiv njega i protiv HDZ-a kao političke stranke. I poručuje: “ili mi, ili oni”. U svojoj isključivosti Milanović ima dvostruke kriterije. Jer kakva je razlika između Glavaša i Sanadera? Samo u tome što je po neshvatljivim pravnim kriterijima Glavaš pušten na slobodu iako je još pod kaznenim progonom, a Sanader sitno broji dane kada će se i njemu otvoriti izlazna vrata Remetinca.

Glavaševe pretvorbene makinacije pravosuđe je pomelo još devedesetih, a Sanaderova optužnica za ratno profiterstvo satrana je nedavno odlukom Ustavnog suda. Jedina prava razlika između njih dvojice je u tome što je Glavaš sve vrijeme, dok je bio na odsluženju kazne kao i sada, gazda u svojoj kući. A za Sanaderov potop nije trebalo čekati istrage i optužnice. Njega su se u HDZ-u odrekli i zaboravili čim je dao ostavku na funkciju predsjednika. Na kraju, tko su to “mi”, a tko su “oni”?