KOMENTAR INOSLAVA BEŠKERA Ove godine Obama mora opravdati Nobelovu nagradu za mir

John Kerry, američki državni tajnik, vratio se u Palestinu i Izrael deseti put u godinu dana da bi, kaže, s arapskim i židovskim partnerima zaokružio popis problema na koji se pregovarači mogu usredotočiti sljedećih nekoliko mjeseci.

Trud hvalevrijedan i, napokon, višestruko najavljen: Barack Obama, američki predsjednik, obećao je angažman Washingtona i postizanje trajnog mira, još pri inauguraciji. Ne lani, nego četiri godine ranije, kada je prvi put ušao u Bijelu kuću. Evo mu i drugi mandat ide sredini, a on i svi njegovi pregovarači nisu se makli dalje od početka, kao u onoj pjesmi o pačjoj školi iz neke strane književnosti. Badava mu, u ovom slučaju, Nobelova nagrada za mir.

Mira ne samo da nema, nego više nisu sigurni ni oni koji su dosad bili sigurni da mogu nekažnjeni uditi drugome. Eto, Hezbollah - premda u svom naslovu tvrdi da je Božja stranka - ni s Božjom pomoću ne može izbjeći atentatima koji su bili njegova specijalnost, pa je ovih dana vjerojatno baš bombaš samoubojica, ili pak teledirigirana autobomba, okončala političku karijeru i život njegova šefa sigurnosti. Južni dio Beiruta, Dahiye (što znači baš: Periferija) već je godinama pod kontrolom Hezbollaha, vjeroispovjedno i politički slizanoga s borbenim šijitskim režimom u Iranu, te se zajedno s njime svrstao uz alawitsku vrhušku Bashara el-Assada u Siriji. Naravno, zbog toga su se našli na zubu al-Qa’ide, koja uživa logističku i novčanu podršku sunitskih režima u Saudijskoj Arabiji te Kataru. Ali taj međusobni sukob ih ne priječi da ostanu nabrušeni na Izrael, koji bi i al-Qa’ida i teheranski šijiti najradije u top stavili i ispalili na pučinu Sredozemlja, da potone i da ga više nema.

Ne samo da se sukob u Siriji prosuo neizbježno i na Libanon, koji se ne može izolirati (ni) od sirijskog konteksta, nego sada, po zakonu spojenih posuda, prijeti ponovo i Izraelu, a onda i Palestincima, sve kad bi htjeli ostati prekriženih ruku.

Wall Street Journal piše da je Izrael lani barem pet puta napao na sirijskom tlu konvoje koji su prenosili raketne sustave za Hezbollah na jugu Libanona, izravno sukobljen s izraelskom vojskom. Međutim, Hezbollah - tvrdi isti newyorški poslovni dnevnik - raspolaže s barem 12 tih sustava na sirijskom ozemlju i postupno ih prenosi u Libanon, uz pomoć iranskih specijalaca iz postrojbi “al-Quds” (što znači: Jeruzalem - ime je program).

Pod “dimnom zaštitom” rata u Siriji i Hezbollah i Izrael pripremaju se za još jedan međusobni oružani sukob.

Kao i u poslovično poznatome završetku Remarqueova romana - ništa novo, ovaj put ne na Zapadu, nego na Bliskom istoku, na Levantu.

A ništa nova nije ni našao ni utvrdio državni tajnik Kerry: glavni neriješeni problemi su točno oni isti koje nije riješio sporazum u Oslu 1993., koji su potpisali Arafat i Rabin. Rabina su zato ubili ekstremisti iz vlastitih redova, a i Arafata su onemogućili u njegovim redovima (s time što je još otvoreno pitanje jesu li ga i ubili, kako tvrdi njegova udovica Suha).

Evo tih problema, bez čijeg rješenja nema dviju odvojenih država - židovskog Izraela i arapske Palestine - na teritoriju nekadašnjega Mandatnog Područja Palestine:

izraelsko-palestinska granica; Palestinci su odustali od granica iz 1948., koje je odredilo Sigurnosno vijeće Rezolucijom br. 181, ali bi htjeli povratak barem na liniju primirja, tj. “granice” prije rata 1967;

status (Istočnog) Jeruzalema: to je najbolnija točka u pogledu granica, jer Izrael smatra Jeruzalem jedinstvenim i neodvojivim glavnim gradom, a i Palestinci ga smatraju glavnim gradom, ali podvojivim; u Jeruzalemu i kršćani imaju svoje interese koje im nitko ne jamči i na kojima jaši samo Sveta Stolica;

prometna i ina povezanost Cisjordanije i Gaze (nemaju ni Brčko za koridor);

sigurnost: Izrael bi htio granice dovoljno daleko da bi Arapima bilo nemoguće raketirati naseljena židovska mjesta, a takve granice bi morale zaći izvan Palestine;

izbjeglice i pravo na povratak: stasa već peti naraštaj izbjeglica u istim logorima, a nema ni spomena o dogovoru tko će se od njih moći vratiti (iako je pravo na povratak sankcionirano kao sakrosanktno i za postjugoslavenskih ratova), a kome će isplatiti nadoknadu, i koliku (pogledajmo kako to još opterećuje njemačko-češke odnose, a iz pričuve prijeti i njemačko-poljskima, talijansko-slovenskima i talijansko-hrvatskima, premda smo, za razliku od Palestine i Izraela, svi mi u istoj Uniji);

pravni odnosi;

formulacija uzajamnog priznanja (Izrael kao laička ili kao židovska država, na primjer);

vode: kontrola i eksploatacija;

izraelska naselja u Cisjordaniji nastala Sharonovom i ekstremističkom akcijom: zadržati ih i osiguravati, ili ih napustiti, kao u Gazi?

Palestinska pozicija je oslabljena i sukobom između ekstremističkog Hamasa (koji ima suverenu većinu u Gazi te je pupčanom vrpcom povezan sa sada opet zabranjenom Muslimanskom braćom koja je donedavna vladala Egiptom) i postekstremističke Palestinske oslobodilačke organizacije (koja ima većinu u korumpiranoj vlasti u Cisjordaniji).

Židovski političari ne znaju pravo što bi s Arapima na teritoriju koji su zaradili, osobito u pojasima između granica 1948. i onih stečenih ratom 1948. (takozvanih granica iz 1967.). Nisu svi utekli u izbjeglištvo. U izraelskoj demokraciji imaju državljanstvo, građanska prava i zastupnike u Knessetu. Ima ih 1,6 milijuna (20 posto od ukupno 8 milijuna). Podijeljenih (vjerski, ali i kulturalno) na muslimane, kršćane i Druze. Faktički su stanovnici drugog reda - ali nekima od njih to i nije najgora mora.Naime Izrael, preko Kerryja, predlaže razmjenu teritorija: uzeo bi dio oko Istočnog Jeruzalema, a dao bi neke prostranije dijelove napučene pretežno Arapima, prije svega takozvani “trokut” oko gradića Um el-Fahma, pa bi samo ondje oko 300.000 palestinskih Arapa potpalo pod suverenitet arapske Palestine. Po njihovim reakcijama čini se da im to, barem znatnoj većini, ne pada na um: ako je Cezar smatrao da je bolje biti prvi u Galiji nego drugi u Rimu, oni bi radije bili drugorazredni građani u koliko-toliko urednoj i razvijenoj izraelskoj državi, premda i samoj nagriženoj korupcijom, nego u totalnom kaosu Cisjordanije i Gaze, s aspektima paradržave, u kojoj ne manjka unutrašnjeg nasilja. Pozivaju se na svoja građanska prava koja im i pripadaju u Izraelu, po izraelskom Ustavu.

S druge strane, čak i najotvoreniji elementi u Izraelu nisu spremni odreći se židovskog karaktera svoje države.

Jedan od primjera je pisac Ari Shavit, koji smatra da je “židovstvo Izraela legitiman zahtjev” i da je to trebalo zahtijevati još od Arafata u Oslu prije nešto više od 20 godina - ali smatra sramotnom ideju o razmjeni teritorija samo zato da se smanji omjer Arapa u Izraelu.

Nije to način da se provodi parola “teritorij za mir”, koju je prihvatio Yitzhak Rabin, heroj prethodnih ratova.

U neku ruku, stanje je kompliciranije nego 1993. i daleko kompliciranije nego 1967.

Nije vjerojatno da će postati išta jednostavnije dodatnim protokom vremena, dapače. Niti je vjerojatno da su mir i dogovor neizbježni jer je svaka druga solucija štetnija i opasnija - kako je potpisani novinar naivno vjerovao u doba sporazuma u Oslu.

A Washington više nije onako jak kako je bio dok je nametao mir u Camp Davidu.

Zapravo, problem i jest u tome što ondje nitko više ne izgleda dovoljno jak da bi se usudio riskirati i sklopiti mir.