KOMENTAR Erdoganov obračun s protivnicima

Visoka povjerenica EU za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini ostala je iznenađena oštrom reakcijom turskog predsjednika na njezinu kritiku - nije tu riječ o nesviklosti jer Mogherini dolazi iz Italije gdje politički diskurs nije baš salonski uglađen. Recep Tayyip Erdogan joj je, nakon što je kritizirala akciju turske policije kojom je u nedjelju uhićeno više od 20 osoba, među kojima velik broj novinara, odbrusio, prepričano, da se ona nema što miješati u njegove poslove. Iako je Turska kandidat za članstvo u EU, pa se očekuje da gradi visoke standarde medijskih sloboda, a da o članstvu u Vijeću Europe, koje je gorljivi borac za prava medija, ne govorimo.

Sve to Erdogana ne interesira. Novinari koje je potrpao u kazamate za njega su “elementi koji ugrožavaju nacionalnu sigurnost”. Takva retorika, kao i akcija, Erdogana stavlja u ravan s ruskim vlastodršcem Vladimirom Putinom. Razlika je samo u tome što turski predsjednik zasad još nije i opoziciju proglasio neprijateljima te prosvjednike protiv akcije nije, prema Putinovu modelu, dao policijski izbatinati, a dio potrpati u zatvore. No, sve je više onih koji smatraju da ni takav scenarij nije nemoguć - prošlogodišnji prosvjedi protiv gradnje trgovačkog centra u Istanbulu bili su na tom tragu.

Erdogan je na vlast došao u Turskoj koja je bila na rubu ekonomskog kolapsa 2002. godine. Uspješno je proveo ekonomske reforme, osigurao rast gospodarstva i kad se uvjerio da je stekao neupitnu podršku javnosti, krenuo je na protivnike. U sklopu mjera za otvaranje pregovora s EU ostvario je cilj svih ciljeva: podvrgnuo je vojsku političkoj kontroli i osigurao da ga ne mogu istjerati s vlasti - kao njegova mentora Necmetina Erbakana. Odmah je zatim vojne dužnosnike koji mu nisu bili po volji strpao u zatvor pod optužbom da su pripremali udar, a uz njih i novinare, sekularne, kemaliste.

Onda je počela puzajuća islamizacija društva, da bi zatim odlučio raskrstiti i s dotadašnjim islamskim saveznicima koji su se drznuli dovesti u pitanje njegove metode vladanja: pokret propovjednika Fetulaha Gülena bio mu je prvi na meti, a sasvim je jasno da se pod tom parolom Erdogan obračunava sa svima koji se usuđuju dovesti u pitanje njegovu politiku.

Gdje će se zaustaviti taj proces - svaki dugovječni vladar počinje opažati neprijatelje na svim stranama (sjetimo se žutih i crvenih vragova) - teško je procijeniti. Sigurno će ići u smjeru jačanja autokracije i islamizacije, i to tako dugo dok ne ojača opozicija ili se unutar Erdoganove stranke ne stvori kritična masa koja će smatrati da je takva politika opasna za Tursku. Ni jedno ni drugo se, to je sigurno, neće dogoditi brzo. Što je loše za Tursku i demokraciju, a i regiju.