KOMENTAR Država tone, a Kukuriku savez brine o političkoj sudbini Ivana Jakovčića

Možda bi ipak bilo bolje da se nisu ni sastajali. Jer bi javnost u tom slučaju možda i mogla vjerovati da još ima nade. Da će - kad se pokrpaju - uliti vjetar u svoja jedra. Nakon prvog samita Kukuriku koalicije u punom sastavu, prvog otkako su prije dvije godine došli na vlast, kristalno je jasno samo jedno: sastajali se oni ili ne, posve je svejedno. Koaliciju su možda i polijepili, ali svoju vlast nisu. I dalje pušta na sve strane.

Premijer Zoran Milanović sazvao je čelnike koalicije u dramatičnim uvjetima. Kreditni je rejting države ponovno srušen, s porukom da je to direktni rezultat izostanka reformi i Vladine samodopadnosti. Hrvatska ulazi u režim prekomjernog deficita, pred rebalansom je budžeta, državne financije pucaju po šavovima. Ekonomsko i socijalno propadanje nije zaustavljeno. Zemlja je pred generalnim štrajkom. Vladajući je SDP uspio pasti tako nisko da je danas u mrtvoj trci s HDZ-om, strankom koja je pritisnuta teškim korupcijskim procesima i pokazuje potpunu političku dezorijentiranost.

Ali sve to prvake koalicije kao da ne dotiče. Oni razgovaraju o političkoj budućnosti Ivana Jakovčića. Njima je glavna tema hoće li gospodar Istre na europskim izborima u svibnju biti na Kukuriku listi i na kojem mjestu. Stavili su glave na kup kako bi primili na znanje da Milanović neće ponoviti grešku s lanjskih EU izbora, kada je popio poraz samo zato jer je odbio zajednički koalicijski nastup, pa je IDS morao ići obaška. Taj zaokret jedini je konkretan rezultat njihova druženja.

Sa svog samita u petak u Banskim dvorima Kukuriku je poslao barem tri poruke. Sve tri krive i razočaravajuće. Poslali su, prvo, poruku da ih samo njihove vlastite pozicije, odnosno izbori zanimaju. Ništa drugo. Ništa ih osim toga ne može okupiti ni posjesti za zajednički stol. Zbog izbornih su se lista lani ružno posvađali, sada se bratski mire. Dogovorili su da na izbore za Europski parlament izlaze zajedno, napravili raspored kome koje mjesto. Još su malo ćaskali o ključnim projektima na kojima bi trebali inzistirati u iduće dvije godine, opet u kontekstu parlamentarnih izbora. Sve što su objavili vodi zaključku da su im izbori prioritet, a strah od izbornog poraza glavni motivirajući faktor.

Drugo, šefovi Kukuriku koalicije javnosti su poslali poruku da ih prilike u Hrvatskoj ne uzbuđuju previše. Da su prema drami koja se događa u državi prilično hladnokrvni, indisponirani i nezainteresirani. Komentirajući pogoršavanje boniteta premijer Milanović izjavljuje da “agencije skidaju rejtinge Amerikancima i Francuzima, pa ih opet vraćaju”. Totalno podcjenjivanje problema! Jer Hrvatska nije ni Amerika ni Francuska. Za razliku od tih država, njen je rejting u podrumu. I stalno je na silaznoj putanji, bez povratka, barem zasad. Bagateliziranjem rušenja hrvatskog rejtinga u smeće ne mogu se sanirati katastrofalni učinci te činjenice. Može se samo poslati poruka da Vlada ili nije zabrinuta ili ne zna što da radi.

Jakovčić kaže da su pod dvije godine svoje vlasti podvukli crtu. To je svakako bilo potrebno. Ali do kakvih su zaključaka došli? Što nakon inventure? Ništa! Nema promjena, nema preokreta. Ništa od gorućih problema nije ozbiljno bilo na njihovom dnevnom redu. Možda su malo čavrljali o ogromnom deficitu ili galopirajućem javnom dugu, izostanak reformi sigurno su preskočili. Vladu ni kadrovski ni politički ne kane mijenjati. Jedina promjena dogodit će se na listama za EU izbore. A za status quo zaista se nisu morali ni sastajati. Zato demonstracija njihova pokrpanog zajedništva ništa ne znači. Je li se Kukuriku sposoban mijenjati - to ostaje u sferi nagađanja. Neće ni pokušati. Jer bilo kakve promjene, bilo kakvu transformaciju u svom radu smatraju nepotrebnom. U Vladi su uvjereni da rade dobro. Vodi ih nekritičnost, narcizam i osjećaj superiornosti. Stav da su oni najbolje što se Hrvatskoj moglo dogoditi. Njihove izjave pokazuju da su svojim rezultatima manje-više zadovoljni. Valjda jedini u državi.

Treće, Kukuriku je sa svog ponovnog okupljanja u Zagrebu poslao poruku nevjerojatnog podcjenjivanja javnosti. Bio je to potpuni komunikacijski fijasko. Nisu razumjeli očekivanja, niti su ih pokušali nahraniti. Publika je očekivala nekakav novi početak, ili barem novu energiju. Pred novinare je izašla ekipa nevesela i umorna lica, na pola koplja. Koalicija pokislog perja. Bez ikakve snage i optimizma. Ni jednog dobrog ni ohrabrujućeg signala. Kao da ih treba priključiti na aparate. “U posljednje dvije godine dali smo sve od sebe”, rekao je Milanović. Ali takva izjava nije zvučala kao preporuka ni hvala, nego kao kapitulacija. Ako su dali sve od sebe, a javnost smatra da su podbacili i jako je nezadovoljna, to znači da ne mogu dati više, da od njih više ne treba ni očekivati.

Ulazeći u drugu polovicu svog mandata, Kukuriku je poslao poruku da je koalicija možda pokrpana, ali da im spasa nema. Premijer je cijelim svojim držanjem pokazivao bezvoljnost, nezainteresiranost i demotiviranost. Kao da se sve to skupa njemu zapravo više ne da. Naravno da mu nije lako. Problemi su ogromni. Kapaciteti skromni. Vjerovao je da će vladanje Hrvatskom biti manje zahtjevno i komfornije. Da neće biti takva tlaka. Obraćanje Zorana Milanovića novinarima nakon sastanka koalicije djelovalo je kao najava povlačenja, a ne kao start u akcijsku ofenzivu.