Glavni odbor Socijaldemorkatske partije nije imao drugog izbora, nego da isključi Slavka Linića iz stranke.
Bilo kakva drukčija odluka Glavnog odbora značila bi , de facto, izglasavanje nepovjerenja Zoranu Milanoviću, I kao predsjedniku stranke, ali I kao predsjedniku Vlade. Da SDP večeras nije isključio Linića, Milanovićev bi politički autoritet bio teško kompromitiran, te on više ne bi mogao voditi koalicijsku Vladu, što bi sve dovelo do prijevremenih izbora.
Jedva dovoljan broj članova Glavnog odbora ipak je ispravno procijenio stvarnu težinu odluke o Slavku Liniću, pa bivši ministar financija, usprkos snažnoj potpori koju je dobio, nije mogao preživjeti današnje glasovanje na Iblerovu trgu.
Ovdje, međutim, valja naglasiti kako svi oni članovi SDP-ova Glavnog odbora, koji se nisu složili s odlukom Predsjedništva o Linićevu isključenju, ne bi smjeli ni na koji način biti šikanirani unutar stranke ili državnih tijela.
Dapače, u svakoj ozbiljnijoj demokratskoj stranci, svaki njen dužnosnik ima I pravo I obvezu glasovati prema svojoj savjesti, a ne samo prema naputku stranačkog vrha. Osim toga, s obzirom na Linićev predugi staž u SDP-u, logično je da pojedini SDP-ovi političari iz posve osobnih razloga nisu mogli glasovati za izbacivanje stvarnog šefa najuspješnije socijaldemokratske lokalne organizacije, one riječke.
Zoran Milanović riskirao je kada je zahtijevao da Predsjedništvo SDP-a isključi Slavka Linića.
Milanović je, doslovno, riskirao svoj premijerski mandat.
No, s obzirom na neobičan broj najtežih uvreda koje je Slavko Linić bio izrekao na račun predsjednika socijaldemokratske Vlade I vlastite stranke, Milanović se morao kockati.
Pobijedio je za svega nekoliko glasova, ali ta je pobjeda donekle značajnija u s svjetlu činjenice da se prije samo dva tjedna špekuliralo kako bi Glavni odbor SDP-a mogao zatražiti smjenjivanje predsjednika stranke, sazivanje stranačke konvencije I nove predsjedničke izbore.
Dakle, prije dva tjedna govorilo se da bi SDP, kao reakciju na Linićevo eliminiranje iz Vlade, mogao smijeniti Milanovića( na što se , uostalom, pozivalo s hrvatske radikalne i/ ili interesne ljevice), da bi sada Milanović uspio izabaciti Slavka Linića iz stranke.
Za stabilnost ne samo SDP-a, nego I hrvatske političke, pozornice iznimno je važno da večerašnjim glasovanjem slučaj Linić napokon I definitivno završi.
Socijaldemokratska partija ne smije dopustiti nikakve daljnje podjele:uostalom, u njenom vodstvu sjede političari s dovoljno iskustva I sjećanja, da bi vrlo dobro znali što se dešavalo sa stranakma koje su se upustile u institucionalzirane raskole. Takvih stranaka više nema.
Važno je, također , da SDP uđe u proces značajnih unutarnjih reformi:poptuno je nedopustivo da veliku nacionalnu stranku već godinama ucjenjuju veterani jedne lokalne organizicije, koliko god ona bila uspješna na svom području.
Na kraju, važno je zapitati se o stvarnim motivima Linićeva ponašanja.
Zašto Slavko Linić nije mogao prihvatiti da ga Zoran Milanović smijeni s mjesta ministra financija, premda predsjednik Vlade po definiciji mora imati pravo na takve poteze?
Zašto je Linić pokrenuo kampanju protiv Milanovića I socijaldemokratske Vlade, premda ga Milanović do prije desetak dana nije kanio isključivati iz stranke?
Zašto je Linić koristio toliko teških riječi, kakve se ne upotrebljavaju ni protiv najgorih političkih protivnika, a kamoli protiv ljudi iz iste stranke, čiju bi Vladu barem načelno trebao podržavati I sam Linić?
Je li, dakle, Slavko Linić procijenio da će moći srušiti Milanovića-čime bi nanio štetu SDP-u, jer bi u sadašnjim okolnostima HDZ pobijedio na priejvremenim izborima-ili je, pak, SDP-ov veteran imao I neke druge razloge, o kojima je još prerano govoriti, a koji nisu povezani samo s politikom.
Zoran Milanović I SDP sada imaju skoro godinu I pol da se oporave, da pokušaju vratiti stranački ugled, koji je teško narušen u zadnijih desetak dana, i da se napokon potrude dokazati kako su spremni uspješno upravljati zemljom.
Značajno uspješnije nego dosad.