PIŠE JELENA LOVRIĆ

KOMENTAR Branitelji prvo na prosvjed, a tek onda tumače zašto

Vlada svakako mora pokazati volju za dijalogom, u čemu je ozbiljno insuficijentna, ali ni braniteljska ultimativna intonacija skupova nije poticaj za konverzaciju
Zagreb, 301014.Jedanaestog dana prosvjeda, nekoliko stotina hrvatskih ratnih vojnih invalida i branitelja, koji vec danima prosvjeduju pred Ministarstvom branitelja na Savskoj cesti, krenulo je put Hrvatskog sabora.Na fotografiji: branitelji u Savskoj ulici.Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
 Bruno Konjevic / CROPIX

Optužbom da Vlada i Ministarstvo branitelja rade na izjednačavanju Domovinskog rata s velikosrpskom agresijom, optužbom koja je potpuno posvađana s bilo kakvim činjenicama, organizatori braniteljskih prosvjeda na Savskoj sami su sebi ponovno zabili maestralan autogol.

Takvim, očigledno lažnim tvrdnjama ruše vlastitu uvjerljivost. Pokazuju da nisu pokrenuti socijalnim, nego političkim motivima. Demonstriraju opasnu količinu iracionalnosti. Dva tjedna muče se s artikuliranjem razloga svog okupljanja. Danas je posve jasno da je prvo postojala volja za prosvjedom, a tek se naknadno pokušavaju pronaći argumenti za njegovo pokretanje. Ne znaju zašto, ali imaju volju da ostanu ukopani pod prozorima Ministarstva branitelja.

Premda uglavnom zasnovano na konstrukcijama ili krajnje tendencioznom diskursu, taborovanje skupine veterana pod šatorom na Savskoj postalo je prvorazredno političko pitanje, koje se hitno mora početi raspetljavati. Mora, zato što postaje nepodnošljivo gledati kako se teški invalidi danima drže u neprikladnim, po njih ugrožavajućim uvjetima te zato što je ovdje riječ o vrlo opasnom scenariju.

Opasnom po cijelu državu. Stvari se vrlo lako mogu oteti svakoj kontroli, što znači da događaji mogu postati potpuno neupravljivima, čak i za one koji su im dosad komandirali. Što, dakle, raditi? Kako prosvjede riješiti?

Vlada, prvo, mora pokazati volju za dijalogom, što nikako ne znači da može pristati na smjenjivanje ministra Freda Matića i njegova tima. Neosnovano je tvrditi da volje za razgovorom u vrhu države dosad nije bilo.

Predsjednik Hrvatske i predsjednik Sabora došli su demonstrantima na noge, pozvali ih da se problemi nastave rješavati u državnim institucijama. Izostao je samo premijer. Koji je od svih njih prvi trebao biti pod šatorom na Savskoj. Premda smirujuće i konstruktivno, obraćanje Zorana Milanovića preko televizijskih ekrana bilo je više namijenjeno javnosti, a manje prosvjednicima.

Mnogi problemi aktualne Vlade proizlaze iz njene komunikacijske insuficijencije. Iz činjenice da s ljudima ne zna i ne želi razgovarati. Dijalog uključuje dvosmjernost. Slati TV poruke ne znači razgovarati. Kao što ni ultimativna intonacija s prosvjedničke strane ne pokazuje želju za konverzacijom.

Premijer Milanović ne može pristati na smjenu ministra jer taj zahtjev nije poduprt baš ni jednim ozbiljnim razlogom. Ako bi danas tek tako, samo zato što se nekome ne sviđa, žrtvovao bilo kojeg člana Vlade, onda se i sam može početi pakirati. Potpisao bi zahtjev za vlastitu smjenu.

To ne znači da neki od ministrovih suradnika ne bi trebali ponuditi svoju ispriku onima koji su se njihovim stavovima možda osjetili uvrijeđenima. Tvrditi da sin Siniše Glavaševića izjednačava hrvatske branitelje i četnike, potpuno je monstruozno. Ali, isprika ne mora biti priznanje krivnje. Može biti i uvažavanje činjenice da su nerazumijevanja uvijek moguća. Da i dobre namjere ponekad mogu dati loše rezultate.

U svakom slučaju, takvom bi se gestom pokazala dobra volja, možda i odblokirala sada rovovski ukopana komunikacija. Jako je važno da se i s druge strane, iz prosvjedničkih krugova, pokaže volja za otvaranjem dijaloga. Dosadašnje ponašanje veteranskih velmoža bilo je u tom pogledu krajnje kotradiktorno: s jedne strane pozivaju za stol, s druge čine sve kako bi to onemogućili.

Ultimativno traženje ministrove smjene ne otvara, nego zatvara vrata komunikaciji. Isto je s odbijanjem ponude da se rješavanje problema preseli u institucije sustava. Napuštanjem Sabora i prije nego što je rasprava počela prosvjednici su povukli katastrofalan potez. Sami sebe pred javnošću stiliziraju kao protivnike demokratskog načina rješavanja sporova. Čak protivnike bilo kakvog civiliziranog razgovora.

Vrijeme je da se u rješavanje veteranskih prosvjeda uključe ljudi s najvećim mogućim autoritetom u braniteljskoj populaciji. Oni koji su ih vodili u ratu i kojima se vjeruje. Primjetno je da pod šatorima na Savskoj nema generala. Dobro informirani izvori tvrde da se najveće braniteljske ikone ne mogu, naravno, smatrati nezainteresiranima, ali se drže podalje zbog količine iracionalnosti kojima su događanja branitelja nabijena. Međutim, ne mogu ostati po strani.

Svojim su ratnim drugovima, ali i Hrvatskoj dužni pomoći u prevladavanju krizne situacije. Od razumnih stavova generala Ante Gotovine o tome da je rat prošlo svršeno vrijeme te se treba okrenuti budućnosti, ništa neće ostati, bit će pobijeđeni, ako se Hrvatska vrati u ratno ozračje, što dirigenti prosvjeda, ne jedini, pokušavaju aranžirati.

Na koncu, jako je važno kako će se u ovoj situaciji postaviti HDZ. Gdje peru ruke, tvrdeći da oni organizacijski ne stoje iza prosvjeda. Možda, ali stoje iza raspirivanja izvanrednog, ratnog, militariziranog ozračja u državi.

Makartistička retorika HDZ-ovih šefova, retorika građanskog rata, sinkronizirana je s dominantnom intonacijom braniteljskih prosvjeda. Način na koji je HDZ proslavio pobjedu u sisačkog županiji, s pozivima na Oluju, na istom je fonu s porukama iz veteranskog kampa na Savskoj.

Parlamentarni izbori za njih su isto što i oslobađanje Hrvatske od velikosrpske agresije. Protiv koga bi to oni danas pokrenuli Oluju? Tko su neprijatelji koje žele poraziti? HDZ u Hrvatskoj stvara ozračje splitske Rive. Braniteljski prosvjedi ne mogu se gledati izvan tog konteksta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 00:49