KOMENTAR BORISA DEŽULOVIĆA Ovo je trebao biti slogan na skupu SDP-a: 'Nered, nerad i nerast!'

Nema prasac mnogo ambicija u životu, i “sve svoje punte kad zbroji” jedina mu je zapravo ambicija preživjeti ljudsku Novu godinu. Svinja koja je dočekala Sveta tri kralja, ona dakle koja je uspjela u životu, zove se nerast, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

U najkraćemu, nerast je pobjednik na svinjskim izborima. Onoga dana kad se odlučivalo o njihovoj sudbini, kad se dakle biralo koji će od odojaka biti izdvojen za ražanj, koji za pršut, a koji za rasplod, on je - onako gizdave pojave i otečenih muda - najviše obećavao.

Kod svinja, kako vidite, izborna obećanja se vrlo kvalificirano i precizno mogu nazvati kurčenjem. Naš nerast za tako nešto ima, međutim, jako dobar razlog: nije to samo stvar napretka na socijalnog ljestvici, već - kako vidite - i pitanje života i smrti.

Nakon toga, njegov je život najbliži onome što bismo mogli nazvati svinjskom bajkom. Dok su mu braći i rođacima odmah otfikarili muda kako im meso nakon klanja ne bi zaudaralo, naš nerast ne samo da je sačuvao alat u garaži, već odrasta u svili i kadifi. Dok braći i rođacima dovode dželata s nožem, njemu podvode ženke na pripust.

Ostatak života našem će jebaču gazda tako nabavljati biranu hranu i grijati mu tor, u cijelom svom životu neće morati raditi baš ništa, valjat će se po toplom glibu i spirinama kao, hm, prase u blatu, i dva tri puta tjedno naskakati na pohotne krmače.

I kad bi znao govoriti i pisati, njegov bi slogan na izborima glasio otprilike: “Nered, nerad, nerast.”

Svinje su, međutim, neobično inteligentne životinje. Ili barem dovoljno inteligentne da im prljavi i lijeni nerasti ne obećavaju red, rad i rast.

Upravo pod tim sloganom vladajuća je Socijaldemokratska partija nekidan u zagrebačkom Hypo Centru organizirala nekakvu svoju, kako su je nazvali, tematsko-izvještajnu konvenciju. “Red, rad, rast” - palo je na slabu pamet nekome iz SDP-ova marketinga, iako teško da u cjelokupnom fundusu hrvatskoga jezika postoje druge neke tri riječi kojima bi se tako precizno opisalo sve što u ovom trenutku ne funkcionira u SDP-ovoj Hrvatskoj.

Postoje, eto, samo tri riječi iz hrvatskoga rječnika koje Milanovićeva Socijaldemokratska partija ne bi smjela niti nenamjerno naglas izgovoriti, tri riječi koje bi posebnim paragrafom zakona o upotrebi hrvatskoga jezika SDP-ovcima trebalo trajno zabraniti, i oni su od svih hrvatskih riječi bez greške uzeli baš te tri da nam se predstave.

Usred mandata u kojemu su ionako nepojamno kaotičnu državu definitivno pretvorili u prljavi, neuredni svinjac u kojemu ne raste baš ništa osim broja nezaposlenih, stranka na vlasti poziva na “red, rad i rast”. Da ih čovjek ne zna, onako mrke i arogantne, pomislio bi na trenutak da se društvo iz Hypo Centra, ako ništa drugo, barem zna dobro zajebavati.

“Jesmo li zadovoljni učinjenim? I da i ne”, sažeo je cijelu konvenciju predsjednik stranke i predsjednik Vlade Zoran Milanović, na tečnom možda-jeziku, službenom jeziku SDP-a, ocijenivši njihove fantastične dosadašnje rezultate. I da i ne. Kako se uzme. Ovisi. Možda. Možda da, možda ne.

Red, rad i rast? I da i ne.

I red i rad i rast, i nered i nerad i nerast.

Tematsko-izvještajna konvencija zajebantskog naziva izgledala je tako baš kao okupljanje dokonih rasplodnih primjeraka, posve sigurnih u svoj doživotni mandat. Ostatak života nama je valjda nabavljati im biranu hranu i grijati tor, a oni u cijelom svom životu neće morati raditi baš ništa, valjat će se po toplom glibu kao, hm, prase u blatu, i naskakati nam na zdrav mozak.

Sve je tako, baš kao u dobra stara vremena političkog svinjogojstva, kad su nered, nerad i nerast imali zajamčeno lagodan ostatak života, vrvjelo od neobaveznog moranja i trebanja. “Moramo se boriti s učincima krize i s onim što smo naslijedili”, “ne smijemo dopustiti da ovo što smo do sad učinili bude samo povijesni slučaj”, “trebamo razgovarati o predstečajnim nagodbama”, “moramo se u privatizaciji rješavati svega što zaključimo da nije strateški interes države”, “svi se moramo nečega odreći kako bismo zemlju ponovno doveli u balans”, “moramo deficit svesti u realne okvire”, “ne smijemo povjerenje dovesti u pitanje”...

I tako dva-tri puta tjedno.

Nemaju u SDP-u, kako vidite, mnogo ambicija u životu, piše Dežulović za Slobodnu.