Kamen na Ivana Rakitića nosi potpis bombe s Kozari puta

Ovakve stvari se nisu događale ni tijekom Domovinskog rata, a kamo li 2016. godine. Ja se ne bojim. Ali bojim se za svoju djecu, svoju obitelj, jer stvarno ne znam tko bi nam htio nauditi - rekao je nogometašev brat nakon što je napadnuta kuća u kojoj je boravio.

- Upravo smo završavali ručak, dijete je tražilo sladoled od mame kad je odjednom prasnulo - prepričao je događaj nogometašev kum.

- Nije bilo ugodno, supruga mi se uznemirila. U prvi mah nisam znao što ću učiniti pa smo se na brzinu pokupili - rekao je nogometaš. Poslije je dodao: - Nitko nam ne može uzeti naš osmijeh.

Ne, nije riječ o istom nogometašu ni o istom događaju. Prvi nogometaš je Nusret Seferović, predsjednik nogometnog kluba Crni biseri, a izjavu je dao opisujući događaj kada je, prije nekih dva mjeseca, nešto poslije ponoći u dvorište njegove kuće na Kozari putu u Zagrebu bačena bomba. Drugi je nogometaš Ivan Rakitić. Na kuću u kojoj je nedavno boravio tijekom ljetovanja, netko je bacio kamen i razbio prozor.

Ne znamo epiloge, znamo samo da su se žrtve izvukle iz napada i da nitko nije ozlijeđen, ali će oni i njihove obitelji zapamtiti što je to strah i kako je to biti izložen nasilju. To je vjerojatno onaj trenutak kada čovjek poželi da se hrvatska policija ponaša kao policija u filmovima, u onim scenama kada se policajci pojave nezvani i niotkuda i zaštite građane. To je inače smisao izbora - dati povjerenje jednoj političkoj opciji da vodi sustav represije na način da zaštiti građane. Sve građane, jednako, po istim načelima i s istom idejom - ne dopustiti nasilje nad građanima. Nema baš puno drugih razloga zašto izlaziti na izbore, ako se njima ne osigurava siguran život.

Nemamo pojma tko je bacio kamen na prozor Rakitićevih. Ali, nemamo pojma ni tko je bacio bombu na dječji vrtić u dvorištu Seferovićevih. I tu nema razlike, i Rakitić je napadnut u svome domu, na mjestu gdje je odveo obitelj da bi se osjećala kao kod kuće, Seferovićima je bačena bomba u dvorište njihove kuće. Razlika je u medijskom odjeku, ali to nije toliko bitno. Rakitić je puno poznatiji od sportaša Seferovića. Nije, samim time, ni toliko bitno što je za slučaj prekinutog Rakitićevog odmora saznao svijet, dok se o Seferovićima znalo u Hrvatskoj. Nije, u stvari, uopće bitno kakvu će sliku o Hrvatskoj dobiti neki stranac, mogući turist koji bi, da nije pročitao vijest o ljetovanju na Ugljanu, krenuo put Hrvatske, a sada će negdje drugdje. Ugled Hrvatske je bitan, ali tek nakon što postoji sigurnost u njoj, tek nakon što nogometaš Seferović postane siguran u svojoj zemlji.

Kamen na Rakitića bacio je Zoran Milanović. Kamen na Rakitića bacio je Đuro Glogoški. Kamen na Rakitića bacio je Tomislav Karamarko. Kamen na Rakitića bacio je Marko Jurič. Kamen na Rakitića bacio je Ivan Tepeš. Kamen na Rakitića bacilo je Sudsko vijeće Županijskog suda u Splitu koje je pustilo četvoricu navijača da se brane sa slobode i ukinulo im jamčevinu.

Zoran Milanović je bio premijer kada su se u Hrvatskoj razbijale ćirilične ploče u Vukovaru. Umjesto da završe u zatvoru svi koji su strahom drugima određivali život, ostali su na slobodi, a Hrvatska se morala naviknuti na nasilje.

Đuro Glogoški bio je na čelu veteranske grupe iz šatora u Savskoj 66 kada su se tijekom protesta zatvorili u crkvu na Markovu trgu. Tada su hrvatski policajci pozivani da ne štite zakone i red ove zemlje kako bi se udovoljilo toj grupi. On je bio na čelu veteranske grupe kada su na Savsku ulicu njegovi kolege i prijatelji iznijeli plinske boce, prijeteći svima u Zagrebu. Hrvatska se tada morala naviknuti na nasilje.

Tomislav Karamarko je kao predsjednik HDZ-a nakon protesta te grupe veterana izjavio: - Nemojmo razgovarati o ljudima koji su za Hrvatsku dali ruku ili nogu kao o nekakvim prekršiteljima i kriminalcima - i time nas nagovarao da se naviknemo na nasilje.

Marko Jurič je kao novinar optužio pravoslavne svećenike da će u centru Zagreba izvesti svoj krvavi pir. Hrvatska se tada morala naviknuti na nasilje na koje je on pozivao prozivajući svećenike da su četnici.

Ivan Tepeš je kao potpredsjednik Sabora marširao među nekoliko tisuća bijesnih ljudi koji su krenuli na ured Vijeća za elektroničke medije zlostavljati Mirjanu Rakić i pritom uzvikivali ustaške pozdrave. Hrvatska se i tada morala naviknuti na nasilje.

Sudsko vijeće Županijskog suda u Splitu je nakon sedam dana pritvora pustilo na slobodu navijače koji su optuženi da su izazvali nerede u Francuskoj. Hrvatska se i zbog njihove odluke mora naviknuti na nasilje.

Hrvatska se tijekom svih ovih, nasumično odabranih događaja, morala naviknuti na nasilje, na situaciju da ne primjenjujemo zakone. A trebali bi kako bi štitili najneznanije među nama. Zato vam u ovoj kampanji nitko neće obećati da ćete biti sigurni kao građani. Zato nikome nije bitno tko je bacio bombu na Seferoviće i svi žele zaboraviti kamen na Rakitića. Jer je nasilje ono kako ova zemlja funkcionira.