'KAKO SMO OTKRILI GENIJALCA U DJETETU' Intimne ispovijesti roditelja talentiranih hrvatskih učenika

Adrian Beker brojeve dijeli na lijepe i ružne. Lijepi su oni koji su djeljivi s više brojeva, a ružni su prosti. Ovaj 17-godišnji mladić završio je 2. razred XV. gimnazije u Zagrebu, a kada sam razgovarao s njim i njegovim roditeljima prošlu nedjelju, upravo se bio vratio s Međunarodne matematičke olimpijade na Tajlandu gdje se okitio zlatnom medaljom. Višestruki je državni prvak, matematiku i informatiku obožava i za njega rješavanje zadataka i jednadžbi predstavlja zabavu. Zato se Adrian ovo ljeto neće samo izležavati na plaži. On će u hladovini, u pauzama između kupanja i igre s prijateljima, listati matematičku zbirku i rješavati složene zadatke koje možda ne bi znali riješiti ni studenti Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. A Sve to bez imalo napora - jer on to želi i voli.

Kliknite ovdje i kupite UDŽBENIKE te ŠKOLSKU OPREMU bez stajanja u redovima i uz BESPLATNU DOSTAVU

- Ljeti se Adrian odmara kao i svi đaci na praznicima, ali uvijek doda malo matematike i informatike – govori nam tata Boris, 48-godišnji inženjer koji radi na Odjelu Informatike zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Adrian - kaže tata čije je ime i prezime lako zapamtiti budući da se zove kao i poznati njemački tenisač (ali napominje da je rođen prije njega pa odbacuje mogućnost da su roditelji tu našli inspiraciju) – rješava napredne zadatke. Jako brzo uči i svladava gradivo, a udžbenici za iduću školsku godinu i nisu mu toliko zanimljivi jer ih vrlo brzo usvaja. Doma previše niti ne uči jer sve što na satu čuje, lako zapamti. Udžbenik uzme u ruke i za mjesec-dva prođe cijelo godišnje nastavno gradivo.

- Nisam još nabavio udžbenike. Planiram to napraviti tijekom ljeta. Ali, više-manje znam cijelo gradivo iz matematike pa mi to i nije tako zanimljivo, nego rješavam natjecateljske zadatke i to me opušta – kaže Adrian, prebirući prstima kao da cijelo vrijeme nešto zbraja dok s njim razgovaramo.

Adrian, sin jedinac Borisa i Tatjane, koja radi kao anesteziologinja u Klinici za traumatologiju, samo je jedno od talentirane djece u Hrvatskoj koja se često i ne mogu prepoznati na vrijeme, pa njihov talent ostane neotkriven. Adrian je, pak, imao sreću što je njegov talent prepoznat još u osnovnoj školi kada ga je učiteljica poslala na općinsko, a potom i sva druga natjecanja iz matematike.

Darovita djeca, pokazuju stručna istraživanja, već od malih nogu pokazuju neke znakove koji ukazuju na to da su u nekom segmentu uspješnija od drugih. Vrlo rano i pravilno počinju upotrebljavati velik broj riječi, lako i brzo nauče čitati i pisati, znatiželjni su, postavljaju bezbroj pitanja, imaju veću sposobnost koncentracije i fokusiranosti, iznimno su maštovita, pokazuju interes i za umjetnost, rutinske stvari su im često dosadne, a nekima je potrebno i manje sna. Kada Adrianovi roditelji pogledaju unatrag, shvaćaju da je i njihovo dijete pokazivalo neke od tih karakteristika.

Foto: Privatni album obitelji Vojvodić

- Brzo je učio računati, ali tada nismo mislili da je to neki poseban znak talentiranosti. Ali sada kad pogledam, bilo je tih znakova. Primjerice, još prije nego što je krenuo u školu znao je zbrajati i oduzimati do 100 – prisjeća se otac Boris.

- Dosta kasno ide i spavati, kaže mama. Često se zna dogoditi, prepričava 47-godišnja Tatjana Beker, da mu ona mora reći: “Daj, ostavi više tu matematiku i idi spavati!”

- On je sam sebi zadao visoke ciljeve i ja sam stvarno ponekad sklona reći: “Pa, možda ti to natjecanje u Rusiji i ne treba. Odmori se i kupaj kao i sva druga djeca”. Više se puta znalo dogoditi da mu u jedan sat nakon ponoći kažem da ide spavati – dodaje majka.

Pratite veliki specijal na Jutarnji.hr: Spremamo se za školu

Adrian ima vrlo discipliniran raspored koji si je sam složio. Roditelji na to ne utječu, nego ga samo mogu podržavati. Budi se oko 7 sati, doručkuje nešto slatko poput putra i pekmeza, u školi je do 15 sati, a potom ruča ili kod bake ili doma kad mama kuha. Voli jesti sve i nije izbirljiv. Postoji i vrijeme za odmor, a oko 18 sati većinom uči za školu.

- A na kraju dana se počasti zadacima – kaže otac.

Zanimalo me kako je to odgajati dijete koje je toliki talent. Je li roditeljima s takvom djecom lakše, budući da ne moraju s njima puno raditi, ne moraju se sramiti kada dođu na informacije, ne moraju brinuti da neće napisati domaću zadaću ili da će pobjeći iz škole...? Ili je, pak, teže jer je to dijete posebno?

- S jedne je strane lakše, a s druge možda i teže – pojašnjava mama.

– Mi sada očekujemo puno od njega i sva ta natjecanja, koliko god se činilo da smo navikli, teško je pratiti. Evo, sad je bio na Tajlandu 12 dana i nismo se mogli često čuti pa uvijek postoji bojazan da će se nešto dogoditi. A drugo, to je i izazov. Ponekad se osjećamo kao da mi njemu i nemamo što pokazati. No, koliko god možda bilo i teško odgajati takvo dijete, roditeljima je ono uvijek ponos. Što se Adriana tiče, tata, koji također voli matematiku, uživa u tom njegovu talentu. On je sada taj loš đak na kojega se Adrian treba ljutiti jer ne može odmah sve shvatiti. A nema problema ni kod kupnje poklona.

- On nije klinac od gadgeta i zapravo mu je neka matematička knjiga najdraži poklon, pa s time nemamo problema – smije se tata, ali i nastavlja:

- No, i tih je knjiga na tržištu sve manje.

Foto: Privatni album obitelji Beker

Sigurno je da su roditeljska podrška, ljubav i razumijevanje ono što će utjecati i na razvijanje djetetovih sposobnosti, no više od toga bitna je sama ličnost djeteta. Stručnjaci se slažu da je poticaj dobar, ali dijete treba pustiti da samo prepozna što se njemu sviđa. Jer, tanka je granica između visokih očekivanja i roditeljske tiranije. Bitno je, kažu različita istraživanja, da je dijete samosvjesno, da ima pozitivno mišljenje o sebi i da ima socijalni kontakt s vršnjacima. Adrian je upravo takvo dijete. Nitko mu ništa nije nametao. Roditelji su ga pustili da sam prepozna ono što ga veseli i samo su mu dali podršku da ide dalje. Tako je Adrian sam odlučio u koju će školu ići, a budući da je organiziran, sam odlučuje kako će provoditi slobodno vrijeme.

S prijateljima tu i tamo zaigra nogomet, trenirao je i tenis, voli jazz glazbu, ode u kino, imao je i djevojku... Dakle, nije povučen kao što se često iz predrasuda zaključuje o takvoj djeci. A prije nego što sam ga upoznao, njegova mentorica i profesorica Nevenka Antočić rekla mi je da sve cure trče za njim, da je popularan u razredu i nema nikakvih problema u socijalnom kontaktu.

- Bio je izvrstan i u crtanju kao dijete pa smo mislili da će se sigurno baviti umjetnošću, ali je poslije došla matematika i to ga je povuklo. Možda je i to bio neki znak da je talent koji mi nismo odmah prepoznali – kažu danas roditelji. Adrian ističe da je njemu matematika na neki način zabava i da bi mu bez nje bilo dosadno u životu. Rješavanje zadataka uvijek mu je neki drugi izazov. U tome je i kreativan.

Saznajte kako uštedjeti na kupovini školske opreme

- Postoje predrasude da je potreban talent kako bismo bili dobri u matematici. Ali, osim doze talenta, ključno je to da se dosta bavimo time i da smo zainteresirani. Jako je važan rad. Taktike postoje, ali puno se oslanjam na kreativnost i originalnost. Naravno, potrebna su i određena teorijska znanja – ozbiljan je Adrian.

U obitelji Beker razgovor je nešto do čega jako drže. Tata smatra da je to ključno za razvoj djeteta, da je to i njihova roditeljska dužnost.

- Prije, dok je bio mlađi i dok sam mu bio bolji prijatelj, o svemu smo razgovarali – smije se Boris Beker s kojim Adrian ima možda malo bliži odnos jer ih zanimaju neke slične, “muške” teme.

Kada je riječ o samom obrazovnom sustavu u Hrvatskoj, poznato je da škola, država i fakulteti često zakažu u prepoznavanju talentirane djece. Srećom, to nije bio slučaj s Adrianom jer su još u četvrtom razredu osnovne škole prepoznali njegovo zanimanje za matematiku i tada je sve krenulo.

Jedna moja kolegica dobila je stipendiju u SAD-u i tamo povela svoje dvije kćeri. Nakon što su kćeri samo mjesec dana išle u tamošnju školu, sustav je odmah prepoznao njihov interes i usmjerio ih prema tome. To bi trebao biti zadatak i u našim školama. Učitelji bi trebali znati prepoznati talent, a onda je na sustavu da brine za takve đake – smatra tata Beker.

Malo mlađi od Adriana, ali jednako tako talentiran je Ivan Vojvodić. Ovaj 12-godišnjak, koji je završio šesti razred Osnovne škole Dobriše Cesarića iz Zagreba, ove je godine osvojio prvo mjesto na državnom natjecanju iz matematike.

Foto: Privatni album obitelji Vojvodić

Neka istraživanja pokazala su da za veliki uspjeh u životu nadarena djeca trebaju koncentraciju, naporan rad, motivaciju, ali sve to u kombinaciji sa stabilnom obitelji i domom. Jedno takvo istraživanje provela je Joan Freeman, članica Britanskog psihologijskog udruženja, koja je pratila darovitu djecu od djetinjstva do odrasle dobi. Zaključak je da roditelji darovite djece često imaju velika očekivanja i pokazuju nerazumijevanje prema “čudnom ponašanju” ili “osjećaju da nisu sretni” kod svoje djece. To su bili neki od glavnih razloga što pojedini klinci na kraju nisu do kraja razvili taj talent.

No, to nije bio slučaj kod obitelji Vojvodić. I 12-godišnji Ivan i 16-godišnja Katarina oboje su odlični u školi, a Ivan je posebno talentiran za matematiku. Otac Ivo, 45-godišnji komercijalist, i mama Nela, 39-godišnja računovotkinja, ponosni su na svog sina koji je od malih nogu pokazivao interes za brojke.

- Već s pet godina shvatili smo da ga zanimaju brojke – prisjećaju se roditelji. – Jednom smo došli po njega u predškolu, a on je bio postrojio svu djecu i objašnjavao im kako se od broja osam može oduzeti 10.

Ivan je u trenutku našeg razgovora s roditeljima bio na Korčuli odakle su rodom i Ivo i Nela. Iako se voli kupati i uživa u ljetu, nema mu ništa draže nego raditi vlastite križaljke ili sudoku. Upravo je jednu takvu mami poslao mobitelom. O školi tijekom praznika ne razmišlja, ali prije početka nastave nabavit će udžbenike i proučavati gradivo.

Foto: Privatni album obitelji Vojvodić

Ivan je jako organiziran, kaže mama, i kod njega uvijek postoji neki red. Točno zna kada se jede, kada se uči, kada se zabavlja i kada se spava.

- Ustaje malo poslije 7 jer mu je škola blizu i ne gubi puno vremena jer sam navečer pripremi torbu za školu. Doma malo uči jer na nastavi sve upije pa doma samo popuni te informacije – opisuje jedan školski dan svoga sina mama Nela. Tata Ivo, pak, pokazuje križaljke i sudoku koje je radio njegov sin, a čita nam i zagonetke koje im stalno postavlja.

- Kada ga nešto pitaš, onda on napravi jednadžbu ili zagonetku koju moraš riješiti kako bi došao do odgovora – smiju se roditelji.

Ivan je do 13 sati u školi, tri puta tjedno ide na informatiku gdje se bavi programiranjem, subotom je na FER-u na radionicama, ponekad igra košarku, voli braniti u nogometu, vozi bicikl... - i zapravo sve to stiže jer je organiziran.

Iskoristi kod mondo-skola-10 i ostvari 10% popusta na kupovinu školske opreme na mondo.hr. Provjeri ponudu

- Da, on to sve sam radi, osim što ga mi vozimo okolo. U petom razredu je uzeo sva tri izborna predmeta: matematiku, vjeronauk i strani jezik. I sve stiže – kaže tata.

- Čim je došao u školu, učiteljica je zamijetila te njegove sposobnosti – nastavlja mama - Već u trećem razredu je pokazivao interes i pisao zadatke riječima, rješavao i izrađivao sudoku i talijanke, a u petom razredu profesorica iz matematike se oduševila i otad ide na natjecanja.

Ivan je već u drugom razredu osnovne škole rješavao dvije jednažbe s dvije nepoznanice, a to je gradivo iz sedmog razreda.

- Kako smo mi s Korčule i često smo dugo automobilom putovali tamo, uvijek smo mu postavljali neke pitalice. Primjerice, pita me koji je ovo otok (Korčula), a ja mu kažem ime ima sedam slova, tri samoglasnika, onda on pogađa. Baš je znatiželjno dijete, sve ga zanima – opisuje sina otac.

Ivan ima, kažu roditelji, fotografsko pamćenje pa mu školsko gradivo nije problem. Iz svih predmeta bez pola muke ima sve petice. Ide mu i informatika. Tek je prošle godine krenuo na vježbe, a već je ove godine bio 4. u državi iz programiranja. Ivana, tvrde majka i otac, nitko ni na što nije tjerao. On je sve to sam sebi posložio, ali uz talent je prisutno i puno rada. Roditelji kažu da Ivan i njegova mentorica Maja Marić jedno drugo tjeraju da što više rade. Sada je htio rješavati zadatke za sedmi razred, a bez problema se nosi i sa zadacima za maturu na A razini.

- Veliko je zadovoljstvo imati takvo dijete – iskrena je majka – mi smo mu velika podrška i trudimo se ostvariti njegove snove.

Foto: Privatni album obitelji Vojvodić

U obitelji postoji i sustav nagrada i kazni. Roditelji smatraju da je to dobar način odgoja. Kada Ivan na natjecanju ostvari dobar rezultat, organiziraju mu svečani doček s natpisima i balonima. No, nekoliko je puta bio i u kazni. Onda je ljut, ali odradi to bez problema. Dobije zabranu gledanja TV-a ili igranja računalnih igara.

- Kada dođe s natjecanja, uvijek mu želimo nešto priuštiti. I pitamo ga što ćeš, a on uvijek odgovara: McDonald's – smije se mama Nela.

Ivan odrađuje i neke kućanske poslove poput brisanja prašine, pospremanja posuđa, usisavanja... Ima i svađe i prkosa, smijeha i plača, ali obveze se moraju izvršiti. Sa svojom sestrom se dobro slaže kad su sami, ali čim su roditelji prisutni, dođe do onih dječjih normalnih svađa koje se brzo zaborave.

Ivan će najvjerojatnije upisati V. gimnaziju, ali roditelji ga još uvijek puštaju da se igra. Kada dođe vrijeme za daljnje obrazovanje, razgovarat će s njim o tome. Ove je godine dobio i Oskar znanja. Ta je priča svima poznata. Zbog štednje u nadležnoj Agenciji ove godine prvi put Oskari zamalo nisu dodijeljeni, no nakon pritiska javnosti ipak se održala svečana dodjela.

- Jako smo bili razočarani zbog toga i pisali smo peticiju. To nije pitanje novca, nego simbolike da toj djeci netko stisne ruku i kaže bravo. Njima puno znači par lijepih riječi i pljesak – pojašnjava tata.

A koliko naš obrazovni sustav drži do svojih malih genijalaca, najbolje svjedoči i sljedeći podatak koji nam je tata iznio:

- Evo, i prošle i ove godine kao nagradu za prvo mjesto na natjecanju Ivan je dobio istu knjigu. Treba li još što dodati?

Ovaj prilog napravljen je u produkciji Native Ad Studija EPH i mondo.hr u skladu s najvišim profesionalnim standardima Jutarnjeg lista i Jutarnjeg.hr