Kako je Sergej Trifunović postao srpski državni neprijatelj broj 1

Malo što tako jasno govori o stanju jedne zemlje, njezina političkog poretka, medijskog ambijenta i sveukupnog društvenog ozračja, kao spisak (to jest, sastav i struktura) njezinih “unutarnjih neprijatelja”. Zapravo, samo postojanje takvoga spiska - koji je, dakako, gotovo uvijek neformalan i nevidljiv, ali itekako djeluje i proizvodi posljedice - dovoljno je blamantno jer, mimo terorista, zagovornika i praktičara političkog nasilja i etničke, rasne ili vjerske diskriminacije i sličnih im svatova, demokratska društva ni nemaju “unutarnje neprijatelje”. A kad se još negdje pri vrhu takvoga spiska (kojeg, eto, nema, ali odnekud savršeno radi) nađe, recimo, popularan glumac, pa još i osnivač humanitarne zaklade koja pomaže u skupljanju novca za liječenje teško oboljele djece, onda smo već na terenu ozbiljne političke i društvene patologije.

Osebujni gradski lik

U Srbiji pod osobnom, arbitrarnom, mušičavom i malo čime istinski obuzdanom vlašću Aleksandra Vučića događa se upravo to. Spisak “unutarnjih neprijatelja” itekako postoji i uredno se telali i na najgledanijoj televiziji i u najčitanijem (i nezamislivo besramnom i vulgarnom) tabloidu, spisak se uredno ažurira i proširuje, a već je neko vrijeme na njemu vrlo visoko plasiran Sergej Trifunović, čovjek svima znan kao filmska zvijezda i osebujni beogradski “gradski lik”. Pritom, Trifunović je građanin bez stranačkog ili tome sličnog backgrounda i bez političkih ambicija, što prevedeno na jezik koji Vučić i njegovo okruženje najbolje razumiju znači: čovjek koji nema namjeru postati “kalif umjesto kalifa”. E sad, druga je stvar ako se svaki javno iskazani politički stav, što je neotuđivo pravo svakoga građanina u slobodnom društvu, a tzv. javnim ličnostima pomalo je i obveza, tumači kao politička ambicija, i to dakako nezdrava, nelegitimna i neprijateljska - jer, što bi drugo mogla biti ideja da bi Srbijom mogao možda vladati i netko drugi (bilo tko drugi?), i da bi u tome čak mogao biti bolji od onoga Jedinog kojem je dato da vlada. Drugim riječima, Sergej Trifunović jest jezičav, svojeglav, glasan i nedvosmislen u izricanju javnih sudova o čemu god ga pitate, a kako ga je Bog dao brzog na jeziku, ali i na mišljenju, otjelovljenje je suprotnosti onome stereotipu po kojem su glumci dobri samo u izgovaranju tuđega teksta. O Vučiću i nekim njegovim projektima znao je Trifunović u početku reći i ponešto što bi sve hirovitijem vlastodršcu moglo i prijati, ali je to brzo nestalo, pa je “početak jednog lijepog prijateljstva” nekako ostao u stanju trajne zakržljalosti, nešto kao flert od kojeg ništa ne bude, nikad ne ode dalje od dva-tri pića na javnom mjestu, ispunjenih predugim, pomalo neugodnim tišinama.

E sad, kako nije baš ni uvjerljivo ni elementarno suvislo optuživati umjetnika, pritom pomalo bohemski razbarušenog i u tom smislu otvoreno nezainteresiranog za bilo kakvo aktivno sudjelovanje u suhoparnim igrama moći, da je nekakva velika javna opasnost za vlast i poredak (jer, kakva je to onda vlast uopće?!), mora mu se pronaći nešto drugo. Kako od bilo kakvih skrupula i bilo čega nalik na sram ne pate ni u zamecima, Vučićevi su spin-majstori targetirali Trifunovićevu humanitarnu djelatnost, i evo, već se tjednima upinju ne bi li od njega nekako stvorili javnu sliku demagoga, licemjera, manipulanta, pa bogme i lopova koji od naivnih i dobronamjernih građana drpa novce za liječenje bolesne djece u inozemstvu, i valjda ih trpa u svoj džep (osim ako ih, je li, ne donira u nekakav imaginarni fond za rušenje režima). Ovih je dana uvrhunila tabloidno-televizijska kampanja protiv Trifunovićeve organizacije - koja naprosto uskače tamo gdje država i njezine institucije iz bilo kojeg razloga zakažu, i mnogim je očajnim roditeljima i djeci već pomogla, o čemu neki od njih otvoreno pred kamerama svjedoče - pa ih je čak posjetila i kriminalistička policija. Ne, dakle, porezna ili financijska, nego ona koja se obično bavi drugom, živopisnijom vrstom prijestupnika, daleko “filmičnijih”. Kad smo kod filma, kampanja difamacije Trifunovića otišla je tako daleko da je s naslovnih stranica već prozivan i zbog svoje davne filmske role kosovskog albanskog mafijaša. Sva sreća da nije nekada glumio, recimo, Adolfa Hitlera, Antu Pavelića ili Osamu bin Ladena. Da, bizarno jest, ali nije baš zabavno, ne kad se stvarnom čovjeku radi o glavi.

Zašto je baš Trifunović na udaru? Načelno, zato što je otvoreni kritičar vlasti koja je alergična i na najmanju kritiku, a pritom je javno vrlo prepoznatljiv, visoko profiliran i težak za difamiranje po uobičajenom principu kakav se koristi u međusobnim nadgornjavanjima među političarima. A u konkretnom slučaju - što je po svoj prilici još mnogo važnije - zato što je otvoreno, i to ne samo riječima nego i djelom, pokazao da oni kojima je posao i dužnost brinuti o interesima građana, osobito onih najslabijih i najnezaštićenijih, odviše često ne rade ništa, ili ne rade dovoljno, ili rade pogrešno. Da nije tako, ne bi ni bilo potrebe za Trifunovićevom i još nekim sličnim organizacijama.

Paralelna stvarnost

Tematika bolesne djece nešto je što najizravnije udara na emocije svih, uopće ne morate biti politički zainteresirani ni upućeni, možete biti čak i načelno pristalica vlasti i uredni, nekritički konzument paramedijskih fake news i svih drugih segmenata paralelne stvarnosti koju vam ova svakodnevno i cjelodnevno servira, ali kad vam se kaže da se negdje nešto “mulja” oko novca za bolesnu djecu, ne može vam se neaktivirati unutarnji alarm koji će vam reći da tu nešto itekako nije u redu. Trifunović izravno ili neizravno, samom svojom aktivnošću, ali i otvorenošću u prikazivanju problema s kojima se suočava, zapravo portretira vlast, ili neke njezine najbitnije ljude, kao pravi, i to sistemski problem. Budući da je to apsolutno nedopustivo, iz gore navedenog razloga emotivne zapaljivosti teme, stvari se moraju brzo i brutalno izvrnuti naglavačke, pa će Trifunović, i svatko tko bi pošao njegovim putom, biti prikazan i prokazan kao neko tko pokušava - što doslovce, što simbolički - profitirati na nepojamnoj ljudskoj nesreći. To što nitko nije ponudio ništa ni izdaleka nalik na dokaze da je tome tako, nema veze: bitno je baciti što više blata na targetiranog, pa će se bar nešto od toga valjda i zalijepiti za njega. A ako to prođe na Trifunoviću, lakše će proći na nekima drugima, na novinarima, piscima, akademicima, građanskim i NGO aktivistima, a o oporbenim političarima (takvim kakvi su, mahom potrošeni ili potkapacitirani) da se i ne govori. Tako se efikasno onemogućuju sve potencijalne alternative, tako se zatvara i iznutra porobljava jedno društvo - u čemu su Vučić i njegova ekipa ionako već poodmakli. A djeca? Neka im je sretno; ako prežive, rano će naučiti da im je najpametnije ne uzdati se u to da im u ovakvom društvu može pomoći onaj tko želi, a još manje da im želi pomoći onaj tko može.