U cijelom kaosu koji nas je sve zadesio - a Zagreb uz koronu još i potres - Europska unija, odnosno ideja solidarnosti kao jedan od principa ove zajednice kao da je prestala postojati, kao da se zamrznula ili izgubila, zalutala neznano kuda dok brojevi oboljelih i umrlih samo rastu. Zemlje su se s epidemijom koronavirusa suočile same i preko noći se organizirale svaka za sebe kako su znale i umjele.
Vrijeme kada nam se EU činio kao neka dobra, bogata teta koja nas željno očekuje za raskošnom trpezom u svojem domu odavno je zaboravljeno, kao i osjećaj trijumfa prilikom ulaska u taj dom prije samo sedam godina. Kako je sada sve to daleko! U ovoj se krizi množe sumnje da je EU možda samo fatamorgana.
Nejedinstvo o raznim pitanjima bilo je, doduše, očigledno i znatno prije. Nama se lomilo preko leđa u vrijeme ratova devedesetih, kad su Njemačka, Velika Britanija i Francuska zauzimale posve različite strane. Zatim se EU podijelio na sjever i jug oko spašavanja Grčke, odnosno eura, da bi podjela doživjela vrhunac u vrijeme izbjegličke krize 2015. i 2016.
Pukotina između istoka i zapada postala je jaz kad je Mađarska podigla žilet-žicu i odbila prihvatiti izbjegličku kvotu. Jedino oko čega su se članice složile bilo je zadržavanje izbjeglica u Turskoj. Jedna od posljedica tog nejedinstva je i porast nacionalizma, desnog populizma i sve veće zatvaranje u nacionalne granice.
Kriza zbog epidemije pogoršala je situaciju. To je najnovija, a možda i najvažnija kriza jer otkriva da Unija ne funkcionira na onom osnovnom nivou solidarnosti i suradnje zbog spašavanja života vlastitih građana. Ne samo da nije bilo i još nema zajedničke strategije borbe protiv epidemije, nego je na vidjelo izašla zastrašujuća sebičnost s grabežom oko uvoza opreme.
Italija je dugo ostala bez ikakve pomoći, čak je Njemačka u početku zabranila izvoz zaštitne opreme. Nitko je nije imao dovoljno, ali nije bilo volje da se taj problem zajednički rješava. Pomoć je stigla s neočekivane strane, uskočili su Kinezi i Rusi. Sada europske zemlje jedna drugoj pomažu u zbrinjavanju bolesnika, no ta pomoć stiže u času kad je ideja solidarnosti, pa i smisla zajedništva u vrijeme nevolje već jako narušena.
U ovakvim se situacijama iskazuju pripadnost istoj zajednici, briga jednih za druge. Ako na tome projekt propada, što će ostati? Izgubljeno povjerenje građana teško je nadoknaditi. I dok jedni vjeruju da će ova kriza ojačati EU, drugi se pribojavaju da je na putu raspada. Solidarnost u pružanju zdravstvene pomoći već je omanula, pitanje je samo zbog čega - ogromne i trome birokracije koju je teško pokrenuti, nedostatka liderstva ili elementarnog nedostatka osjećaja zajedništva.
Sada je na redu drugi dio priče: financijska pomoć za oporavak od štete. I tu se EU odmah rascijepio po staroj podjeli na sjever i jug. Italija, Španjolska i Francuska traže da se osigura mogućnost zajedničkog zaduživanja dok se Njemačka, Austrija, Finska i Nizozemska tome protive jer se boje da će većina zaduženja tzv. korona obveznica otpasti na njih. Isto to dogodilo se 2010. u vrijeme krize eura, kad je Njemačka odbila euroobveznice.
Znaci duboke razjedinjenosti vidjeli su se i u nedavnom govoru naciji Angele Merkel, koja nije ni spomenula Europu. Za razliku od nje, Emmanuel Macron se u svojem govoru fokusirao upravo na Europu i činjenicu da svaka zemlja za sebe ne može savladati krizu koja već pokazuje dramatične obrise, recesiju i masovnu nezaposlenost. Treba misliti i na to da bi odbijanje korona obveznica moglo izazvati porast euroskepticizma, ali i jačanje populizma desnice koji se hrani nezadovoljstvom i strahom.
Razlika između korona obveznica ili drugih izvora, odnosno fondova za oporavak može se učiniti nebitnom, novac je novac - s tim da treba znati da su fondovi za zemlje unutar Schengena veći nego za one izvan njegovih granica. Ali na simboličnoj razini nije tako. Izgradnja europske zajednice naroda velik je i težak, a prije svega dugotrajan posao, ali ako je svaka kriza potkopava, u jednom času to prestaje biti zajednički pothvat jer se od interesa pojedinih zemalja više ne vidi onaj zajednički. Pritom politički problemi padaju u drugi plan, kao, na primjer, ukidanje demokracije u Mađarskoj Viktora Orbana.
Premda to u ovom času zvuči brutalno, ma koliko virus ugrožavao populaciju Europe, sagledan u perspektivi velikih epidemija i ratova ipak je manje poguban za ljudske živote nego za zajedništvo. Bolje rečeno, za preživljavanje Europske unije kakvu poznajemo i za ideju Europe za kakvu se, recimo, zalagao George Steiner. Neki su ugledni teoretičari poput Ivana Krasteva još do jučer smatrali da će Europskoj uniji presuditi nacionalizam, razlika između istoka i zapada u shvaćanju demokracije (neliberalna demokracija) i izbjegličko pitanje. Pokazalo se da je prognoziranje u politici jako nezahvalno. Jer tko bi rekao da bi joj mogao presuditi jedan virus? Treba se zaista bojati da će temeljni principi EU postati najveća žrtva korone.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....