Kad se pogubite, razgovarajte

Draga Milana, na javljanje me potaknula vaša prošlotjedna kolumna. Suprug i ja imamo 50 godina i dvoje odrasle djece. U braku smo 25 godina. Imali smo dobrih i loših faza, uvijek smo nastojali izbjegavati svađe. U toj želji često nismo rekli ono što nam je i jednome i drugome smetalo i što je trebalo reći. Ja sam uz svoj posao preuzela obaveze oko djece i kuće, navikla sam da za sebe nemam vremena. Suprug radi iznimno stresan posao, brinula sam se da svaki dan ima čiste košulje, skuhan ručak, brinula sam se o djeci. Što se dogodilo? Polako smo se udaljavali i zajedno rješavali samo tekuće probleme. Za naš odnos imali smo sve manje vremena. Već neko vrijeme sumnjam da ima vezu, postala sam mrzovoljna, burno reagirala na sitnice, a zapravo me razdirala sumnja. Ovo ljeto dobila sam jednu uznemirujuću poruku. Najprije je negirao, pa priznao da se viđa sa ženom koja je u braku koji isto tako ne funkcionira. Odgovaralo mu je da ga netko sasluša i pruži mu pažnju. Pokušala sam reagirati realno, rekla da mu zamjeram što nije to pokušao uspostaviti sa mnom, što me pustio da se sama brinem o svemu, pa nisam bila u stanju posvetiti se njemu. I ja bih bila pažljiva i vedra da se dotjeram i nađem s nekim na nekoliko sati ugodnog druženja i seksa. Rekla sam da mu neću zamjeriti ako se želi razvesti, ali ne pristajem da ostane sa mnom i viđa tu ženu. Bila sam razumna i dosta hladna. Jednoga dana došao je kući i rekao da je prekinuo s njom, pitao mogu li prijeći preko svega i oprostiti. Želi da pokušamo popraviti naš odnos, mi smo dobri ljudi koji su se samo jako izgubili. Tek sam tada počela razmišljati o svojim osjećajima i shvatila da ga još uvijek volim i da mu to želim pokazati. Ako ostanemo zajedno, bit ću sretna, a ako se ipak razvedemo, neću si predbacivati da mu nisam pokazala koliko mi je stalo. Na moje inzistiranje, bila nam je godišnjica braka, otišli smo na put. Htjela sam razgovarati o svemu, a da djeca ne primijete da se nešto događa. Puno smo jedno drugome rekli, bez predbacivanja, sve što nas je mučilo polako je izlazilo van. Imali smo nekoliko predivnih dana punih nježnosti i seksa kakav gotovo ne pamtim. Postali smo otvoreniji, više razgovaramo, manje se opterećujem spremanjem stana, trenutačno uživam kao kad smo davno počeli vezu. Otvoreno pokazujem osjećaje, što već dugo nisam učinila. Spremna sam mu oprostiti jer u situaciji koju smo imali nisam sigurna da se i sama ne bih upustila u neku vezu da se pružila prilika. Ako naš brak opstane, trudit ću se ne predbacivati, nego slušati svoje i njegove osjećaje. Zanima me što mislite o načinu na koji pokušavamo riješiti probleme.

Matea

Kad smo živjeli u Ateni, moj je sin išao u treći razred. Jedan dan sjela sam s njim raditi domaću zadaću, a zadatak je bio “kako riješiti konflikt”. Upitala sam što su učili taj dan. Mali mi je objasnio da su učili o sukobima i kako se oni rješavaju. Za sukob su potrebne dvije strane i obje moraju dovesti, u većoj ili manjoj mjeri, do toga da on nastane. Da bi se sukob riješio, primjerice između njega i njegova prijatelja, moraju prvo priznati da problem postoji. Tek kad se tu suglase, onda nastupa mogućnost rješavanja sukoba koji će se riješiti samo ako obojica budu zadovoljni, rješenje ne smije biti polovično. Vidite, ovo bi se dalo primijeniti i na situaciju o kojoj vi pišete. Nevjera vašeg supruga dogodila se kao posljedica dugogodišnjih frustracija, obostranih neizgovorenih želja, neispunjenih nadanja, kao temperatura kod bolesnika, bila je simptom da s vašim odnosom nešto nije u redu. Njeno razotkrivanje potaknulo vas je da izađete iz svojih čahura, ogolite se jedno pred drugim, razmotate klupko vašeg života koje vas je počelo stezati oko vrata i probate ponovno isplesti niti koje vas vežu, da pritom ne bole.

Nakon saznanja da vas je prevario niste počinili niti jednu pogrešku. Niste izgubili svoje dostojanstvo. Dali ste mu do znanja da tu vezu mora prekinuti želi li dalje računati na vas. Tek kad je to učinio, mogli ste početi rješavati problem vašeg odnosa. “Igor nije priznavao da imamo problem”, rekla je Suzana Štimac ovih dana za jedan ženski list. Vi ste, naprotiv, razgovarali o tome što nije bilo u redu s vašim odnosom, gdje ste oboje griješili i sada tražite modus vivendi koji vam oboma odgovara. Kako je ovdje o ljubavi riječ, uz sve to vratile su se dugo zatomljivane i potiskivane emocije, pa sad znate da je važnije sa suprugom popiti kavu i popričati o svakodnevnim stvarima, nego usisavati stan i glancati kuhinju, što ponekad može i on učiniti. Vaše smo pismo objavili ovako opširno u želji da drugim parovima sa sličnim problemom posluži kao putokaz, a ja vam iskreno želim da uspijete, mislim da ste to zaslužili. I najbolji među nama ponekad se pogube!