VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Zašto je Hrvatska ostala bez filmskog blaga

Direktor Jadran filma, redatelj i nositelj projekta Vinko Grubišić
 Ronald Goršić/CROPIX

Kad čovjek iz filmske struke čita inteligentne filmske časopise poput Sight & Sounda ili Film Commenta, primijeti da su novootkriveni stari i egzotični autori postali jedan od njihovih glavnih sadržaja. Sve donedavno kanon globalne filmske klasike bio je zatvoren i svodiv na relativno mali broj kanonskih imena koja ste znali ili mogli znati, jer su ih posredovale kinoteke i javne TV. Japanski film uglavnom se svodio na tri kanonska imena, indijski na jedno, češki na četiri ili pet.

Danas više nije tako. Digitalna revolucija, DVD-i i DVD boxovi pred upućenu su javnost bacili stotine i tisuće nepoznatih autora, nepoznatih filmova i nepoznatih kinematografija, potaknuvši groznicu prevrednovanja i “arheološko” otkrivanje nepoznate, ili samo lokalno poznate klasike. Ne postoji broj - primjerice - britanskog Sight & Sounda u kojem anglosaksonska javnost ne otkrije novi nepoznati biser iz Slovačke, Poljske, Finske, Španjolske.

Međutim, ne i iz Hrvatske.

Hrvatski model

Zašto ne i iz Hrvatske? Zato jer to priječi mračni srpski lobi? Zbog kulturološke kolonijalne bahatosti versajskih sila? Zbog belosvetske zavere? Ne. Hrvatski filmski klasici - uz izuzetak animacije - svjetskoj su stručnoj javnosti potpuno nepoznati ponajprije zato što ih nema kako vidjeti. Klasični i neklasični hrvatski igrani filmovi - dakle, nukleus nacionalne audiovizualne kulture - ne mogu se vidjeti jer ne postoje na DVD-u. Nema ih u domaćim knjižnicama ni školama, nema ih na VoD videotekama, nema ih na fakultetima, nitko od nas ne može ih poslati stranom kolegi kad mu treba. Dok Hrvatska ima jednu od najrazvijenijih digitaliziranih kinomreža u srednjoj Europi, dok Rumunji trenutno kopiraju hrvatski model digitalizacije prikazivačke mreže, jedan od važnih razloga zašto se ta neprofitna mreža gradila - a to je prikazivanje klasike - ostaje nedosežan. Jer, hrvatska filmska baština digitalizirana je tek u tragovima, a arhivsko-filmska struka veli da je to čak manji dio problema. Da bi - naime - nešto digitalizirali, mora prvo postojati dolična, restaurirana analogna kopija, a za hrvatsku filmsku prošlost čak je i to nedosežni luksuz. Uz tridesetak iznimki, hrvatska baština igranog filma doslovno trune pred našim očima.

Pa što onda radi Ministarstvo kulture, reći ćete? Zašto ne iskesa pare i riješi problem? Stvari nisu tako jednostavne. Naime, baština o kojoj je riječ vlasništvo je najvećeg orijaša socijalističke filmske industrije u Hrvatskoj - Jadran filma. Jadran film je početkom devedesetih u stahanovskom optimizmu mladog hrvatskog kapitalizma privatiziran. Premda postoje raspre oko toga koliko je i je li uopće u privatizaciji privatizirana i bivša proizvodnja tog studija, činjenica je da su već dvadeset godina djela Branka Belana, Branka Bauera, Nikole Tanhofera, Kreše Golika i Zvonimira Berkovića faktički vlasništvo firme koju vodi bivši student režije, TV producent, pa potom i mali princ privatizacije Vinko Grubišić. U tih dvadeset godina, Jadran film je faktički nestao kao čimbenik iz hrvatske kinematografije. Negdašnji orijaš koji je servisirao Hollywood i kojem svoju karijeru može dugovati Branko Lustig (baš kao i Veljko Bulajić ili brojni hrvatski modernisti) već godinama ne postoji ozbiljno na mapi hrvatske filmske industrije. Davni gigant više-manje živi od najma hala, prodaje jako malo usluga na tržištu, odavna ne producira samostalno filmove, osim što svakih par godina iskoči u medije s nekom PR bombom poput kineskog Valtera. Čak je i veliki prasak izvoza filmskih usluga koji se u Hrvatskoj dogodio u eri “Igre prijestolja” gotovo mimoišao bivšeg giganta iz Dubrave. U pljusku novca koji se u zemlju sručio od nage Daenerys, te nebrojenih švedskih, belgijskih i nizozemskih serija i filmova tvrtki iz Dubrave dospjele su tek mrvice. Dakako - u vrlo novom svijetu slobodnog tržišta to nije problem javnosti, nego problem te tvrtke i njenih sve malobrojnijih radnika. Ali, postoji jedan dio djelatnosti Jadran filma u kojem on nema konkurencije, nema tržišne borbe i gdje javnost doista jest zainteresirani akter. A to je činjenica da JF posjeduje lavovski dio hrvatske filmske prošlosti, i s njim ne radi - ništa. A to ništa nije neutralno stanje. To ništa znači da ti filmovi fizički i materijalno propadaju, te da ti filmovi s umne mape naše i svjetske kulture svaki dan više nestaju kao fatamorgana, pričina, sablast.

Priča o sudbini filmova Jadran filma priča je koja me prati pola novinarskog života: mislim da sam o njoj prvi put pisao još kao novinar Slobodne Dalmacije negdje 1999. U međuvremenu, kao u nekom remakeu filma “Groundhog Day”, sudjelovao sam u desetinama sličnih pulskih okruglih stolova nakon kojih bi svaki put nanovo javnost podvrisnula zbog stanja tih filmova, Jadran film bi svaki put nanovo obećao da će otpočeti njihovo restauriranje i publiciranje, izišao bi jedan ili dva, a jednom čak njih šest u suradnji s listom koji čitate. Pobudila bi svako malo neka nada, a onda bi se stvari smirile, sve bi bilo kao prije, a publika ni dan danas ne može na DVD-u ili u VoD-u vidjeti “Vlak bez voznog reda”, “Koncert”, “Prometeja s otoka Viševice”, “Rondo”, “H-8”… Da neki fićfirić ima kopirajt na Držića i Marulića i da ih se ne može posuditi u knjižnici ili u školi, nastala bi moralna histerija. No, film očito nema taj status.

Tranzicijski maheri

Nije filmska prošlost jedini segment nacionalne kulture koji je u privatizaciji postao nečiji onako kako je nečija sofa ili otoman. Ista se stvar dogodila i s (možda čak još vrednijom) baštinom Jugotona, firme kojoj su prvo politički lustrirali ime, da bi potom sva naslijeđena muzika Bregovića, Štulića i Miše Kovača postala vlasništvo kojekakvih tranzicijskih mahera, od velikog patriota i poreznog bjegunca Thompsona do Željka Babogredca. Ali, pored svog moralnog proturječja takve privatizacije tuđeg talenta, Croatia Records s tom baštinom barem nešto radi, objavljuje je, obrađuje, plasira novom slušateljstvu, uz sve kontroverze koje to plasiranje (recimo, preko Deezera) podrazumijeva. U filmu smo jako daleko čak i od takve “prosvijećene” privatizacije nacionalnog kanona. U filmu, hrvatski su filmovi bačeni u rupu nemara, taoci privatne tvrtke koja računa da će joj uspjeti moralni hazard, odnosno - da će porezni obveznici platiti obnovu filmova koje će oni potom kapitalizirati kao profitno dobro. Zapravo, to je vrlo zgodan primjer hrvatskog fejk kapitalizma: imate privatno vlasništvo i pseudobiznis u kojem se očekuje da novčani input da njegovo veličanstvo porezni obveznik.

Fejk kapitalizam

Ono što se dogodilo s hrvatskim filmovima stoga nije samo i jedino kulturna tema. Ono što se s njima dogodilo i još događa imanentno je ideološka tema, živi dokaz koliko je bila opasna i naivna prijesna iluzija da “sve treba privatizirati” jer će se “onda znati tko je gazda”, pa će se “on dobro brinuti o tome”. Taj slijed argumenata često se i danas čuje, jednako onda kad se želi koncesionirati gradska plaža i onda kad se želi prodati nogometni klub. U mnogim od tih slučajeva - a sasvim sigurno u slučaju klasika Jadran filma - to je konstrukcija fejk kapitalizma, jer se privatiziraju dobra i aktivnosti kod kojih ne postoji ni tržište ni tržišna borba. Vidimo kako je to u filmu završilo: niti se danas “zna ko je gazda”, niti se “on brine o tome”, niti su klasici postali dostupan proizvod, niti se išta od tih blagodati privatnog sektora obistinilo.

I Vlada i Ministarstvo kulture sada pokušavaju problem riješiti saniranjem štete: komisijom koja bi probrala i potom financirala obnovu dijela baštine. Mislim da je - iskreno - to samo odgađanje problema. Filmove o kojima je riječ platio je, i to jako davno, građanin tadašnje SR Hrvatske. Jedino stvarno rješenje jest da onaj tko je danas vlasnik tih filmova ili vrati natrag taj porezni novac, ili pravo na te filmove prepusti Republici Hrvatskoj. Netko može reći da bi takav zakon vjerojatno oborila mater zaštitnica svih ratnih profitera - Ustavni sud. Ali, kad bi ova vlada barem pokušala lupnuti glavom u taj zid, bar bi se na jednom polju stvarno otvorilo pitanje tko je u 90-ima što jamio i kako. A to je - vjerujte mi - pokraj svih Tuđmanovih aerodroma i parada za Oluju jedino “ideološko” pitanje koje zanima glasače lijevo-liberalne vlade.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 01:48