JURICA PAVIČIĆ Split na vodi. Ali bez šeika...

Prostor o kojem pišem za običnih proljetnih vikenda izgleda kao najidiličnije mjesto na svijetu. Na jednoj strani ceste, tirkizno more i niz sjenovitih uvala. Na drugoj, gusta borova šuma. Između - cesta, splet biciklističkih i trim staza koje za toplih vikenda izgledaju poput slika carinika Rousseaua. Biciklisti i djevojčice s rolama, sredovječni džoger i berači šparoga, aktivni sportaši i časne sestre, mountain bikeri i rani kupači, svi zajedno uživaju u najljepšem komadu hrvatskog javnog prostornog dobra.

Tako bi to mjesto izgledalo inače, za proljetnog vikenda. Ovih dana, međutim, to mjesto - sjeverna strana Marjana - ne izgleda tako.

Ovih dana to je isto mjesto izgledalo, i još izgleda, kao da ste ušli u Černobil ili Pripjat. Zabranjena za pristup, “no go” zona na sjevernoj strani Marjana podsjećala je na prostore iz filma “Stalker”. Uokolo nigdje nikog. Po tlu, na bivšim šetnicama, leži pokrov od smrvljenih grana i izgažene piljevine. A u šumi, radnici goransko-slovenske firme trijebe stoljetnu marjansku šumu od debala zaraženih zarazom potkornjaka. Crvenom bojom označena debla padaju jedno za drugim u desetinama, a radnici ih improviziranim žičarama vlakama transportiraju do najbliže ceste.

Na mjestima gdje je do jučer bio gustiš tamne šume, najednom su proplanci. U gustom crnogoričnom tkivu pucaju kaverne ogoljenih proplanaka široki i po desetak metara. Radnici pile i pile, stabla padaju jedno za drugim, a na parkiralištu kod kupališta Bene - mjestu predviđenom za skladištenje okuženih debala - raste planina mrtvih stabala. Dosad ih je, vele, posječeno 8000. Prvi put u životu znam kako izgleda hrpa od 8000 stabala. I vjerujte mi, jako je, jako velika.

Tko god vidi taj prizor, jasno mu je zašto su šumari dio Marjana na kojem rade prvog dana radova proglasili “no go” zonom u koju se ne smije ući. Pripustiti ljude na Marjan kakav je u ovom času bilo bi isto kao pripustiti rodbinu u operacijsku dvoranu u trenutku dok je bolesniku rasporen trbuh i vire mu crijeva. To je prizor koji ne želite vidjeti, a i ja bih volio da ga nisam vidio. Volio, među ostalim i zato što je taj prizor ogledni prizor neuspjeha: neuspjeha grada koji je baš sve što je naslijedio uspio upropastiti.

Tako je, velim, proteklih tjedana izgledala najpopularnija, sjeverna strana marjanske šume. A dok se u gustom boriku odvijao (doslovni) masakr motornom pilom, oko radova na marjanskoj šumi odvijao se koloplet političkih i pravnih peripetija koji je cijeloj toj tragediji davao dodatnu burlesknu notu. Osim šumara, naime, sjevernu su marjansku stranu ovih dana pohodili i istražitelji Državnog odvjetništva koji su istraživali uzajamne prijave dviju ustanova koje su Marjan bile dužne sanirati. Nakon što su gradske vlasti hitni posao sanacije potkornjaka prepustile Kriznom stožeru osnovanom ad hoc nakon protesta građana, ustanova kojoj bi Marjan trebao biti posao (JU Park šuma Marjan) taj je isti Krizni stožer prijavila zbog nezakonite sječe.

Gradonačelnik Splita u trenutku je krize razvlastio čelnog čovjeka ustanove kojeg je pred nekoliko mjeseci sam postavio, a onda bio prinuđen gledati kako taj isti čovjek njegov Krizni stožer prijavljuje tužiteljstvu. Istodobno, građani traže ostavke i otkaze, dvije skupine šumarskih stručnjaka u medijima se svađaju oko onog što se na Marjanu radi, svaki od upetljanih ima svog političkog mentora, a svima je motiv da ne budu oni ti koje će se kriviti. Kriviti, kad se “no go” zona otvori i kad ostatak građana - oni koji se nisu poput mene ilegalno prikradali - vidi kakva se katastrofa dogodila.

Tako, ukratko, izgleda Split u proljeće 2019. Izgleda upravo poput debla koje su izjeli potkornjaci. Sredinom 2019. Split se vratio u svoje “prirodno” stanje, a to je stanje bezvlašća.

A pred nepune dvije godine nije izgledalo tako. Pred nepune dvije godine sadašnji je gradonačelnik Andro Krstulović Opara ušao u gradsku vlast sa za dlaku izborenim mandatom, ali s čvrstom podrškom vertikale vlasti, nekako izmudrijanom većinom i masom ideja. Za razliku od prethodna dva gradonačelnika koja su u tu fotelju pala s Marsa, doimao se pripremljenim, razdvajao je prioritete i ostavljao dojam da bi mogao misliti dugoročno. Oparin “jaki mandat”, međutim, bio je ograničen s dva oslabljujuća faktora. Prvi od njih je bio taj što je bio prinuđen na koaliciju s Kerumom, jer drugog za koaliciju nije imao.

Drugi je bio taj što Opara - Plenkovićev libling bez jake baze u stranci - jest bio HDZ-ov gradonačelnik Splita, ali nije bio šef splitskog HDZ-a. To mjesto držao je i još drži Ivica Škorić, svojevrsni “Milijan Brkić” splitske politike, trbuhozborački mastermajnd koji je jako dobro pazio da nas uvijek podsjeti koga se tu pita.

U tim okolnostima Krstulović Opara do druge je godine mandata postao howardhawksovski hromi šerif, kojem vlastiti ravnatelji tuže njegov krizni stožer, kojeg se baš sasvim ne pita ni kad su posrijedi imenovanja, pa čak ni nagrade grada. U ovom trenutku, Split funkcionira na dvije razine koje kao da se pretvaraju da ona druga ne postoji. Na jednoj je gradonačelnik koji drži okrugle stolove s akademicima, prezentira master planove i priča o srednjoročnim strategijama. Na drugoj je koordinacija dviju vladajućih stranaka na kojoj “pravi momci” dijele koalicijski plijen kao da je pečena kozletina, i na kojoj glavnu riječ vode bazični alfa mužjaci poput Škorića i Keruma, a ne fina gospoda sa strategijama u rukavu.

U međuvremenu, grad gubi stotine milijuna u sudskim postupcima, a zbog tih milijunskih tražbina prijeti mu financijski slom. Za to vrijeme Marjan jedu potkornjaci, a jedan drugi potkornjak, onaj turizma, izjeda i sam grad. Kao stanovnik centra, u posljednjih sam 48 mjeseci izgubio svoj frizerski salon, izgubio sam optičarku, staklara, mjesto gdje sam prao auto, a sada - ovog tjedna - i poslovnicu svoje banke. Svi ti zanati i društvene funkcije ustuknuli su pred monokulturom apartmana, galerija, fast foodova i “fine dininga” za armiju hipstera koja će već za koji tjedan pregaziti splitski centar.

Na početku mandata sadašnji je gradonačelnik slao poruku kako će kontrolirati taj proces, proces koji je njegov prethodnik Baldasar svojim klijentističkim mikromenadžmentom čak potpirivao. To se, međutim, nije dogodilo. Vrh sadašnje splitske vlasti ili nema snage ili nema volje ući s tim u koštac, zavesti komunalni red, reducirati štekate, osloboditi javne površine, zauzdati divlje reklamiranje i fiskalno demotivirati daljnju apartmanizaciju. Grad koji kao đanki živi od jednog do drugog ljetnog sezonskog “šuta” sam sebi stalno obećava da će se skinuti s turističkog horsa, ali dogodine. Još ove godine, još ovaj šut, ali od dogodine - e, o tome ćemo napisati strategiju.

A onda je, kao točka na i, stigla i ta strategija. Ime joj, sasvim prikladno Splitu, zvuči vrlo nogometno: Split United. Riječ je o strategiji prometnog razvoja Splita koju financirao je EBRD, a napisali su je stručnjaci austrijske konzultantske kuće iC Consulten. Peteročlani tim predvodio je Britanac James Matthews, developerski konzultant koji je svojedobno sličan projekt regeneracije radio u Bristolu.

Projekt je objavljen pred desetak dana, a kad se nakon duljeg i tihog rada pojavio u javnosti, izazvao je priličnu sablazan - sablazan koju dobro opisuje naslov “Master dizaster” koji je ovih dana osvanuo u jednim novinama. Split United, naime, platila je banka, a napravili su ga konzultanti za investicije - i on točno izgleda kao da je napravljen za banke i investitore. Ako su, naime, Splićani očekivali da će od zapadnih eksperata dobiti vrli glas balansiranog razuma, dobili su dokument kojem je glavna funkcija maksimiziranje postojećeg užasa. Uznemirujući masterplan, naime, kompilacija je svega onog čega se razboriti Split u ovom trenutku boji.

Premještanje željezničke postaje iz centra, čime se ubija transportna integracija koja je danas velika prednost grada. Seljenje trajektnog prometa u sjevernu luku, čime se otočane tjera na 45 minuta dulju plovidbu. Uklanjanje javnih funkcija s istočne obale luke, da bi se otvorio prostor luksuznoj stanogradnji i hotelima. Split United predviđa zagušenje hotelima čak i na zapadnom obodu plaže Bačvice. Novinar Slobodne Dalmacije Sandi Vidulić ovih je dana analizirao projekt Split United i usporedio ga s famoznim, bajoslovnim projektom AFCO s početka prošle dekade. Ustvrdio je, ne bez razloga, da u Split Unitedu fali samo jedan detalj. Nisu se sjetili kasina.

Nakon što smo na komšijskim mukama vidjeli kako izgleda Beograd na vodi, nakon što se Bandić domislio iz džepa izvući Zagreb na vodi, dobit ćemo - ispada - i Split na vodi. S jednom velikom razlikom, što ovdje (još) nema ni šeika ni Arapa. Njihov prodor topničkom pripremom utiru konzultanti - konzultanti kojima je jedna nezrela zajednica autsorsala ključne strateške odluke.

Jedan potkornjak, onaj stvarni, pred desetak je godina na Marjanu ugrizao prvo deblo, da bismo danas tamo imali kataklizmu i pošast. Drugi potkornjak, developerski, upravo je zagrizao u posljednje prostore koji su Splitu ostali za strateško planiranje. Poučeni iskustvom, možda je bolje deblo posjeći odmah, dok je na vrijeme.