U ovom trenutku, Ministarstvo prometa slama otpor aerodromskih sindikata koji se bore da se vitalni komad infrastrukture u turističkoj zemlji - glavni aerodrom - ne izruči na pjatiniću nekakvim Francuzima. U Puli, vladajući IDS konačno se dohvatio Musila i uz šaradu od javne rasprave pogurnuo plan po kojem će na potencijalnom “pulskom Marjanu” niknuti - treba li pogađati? - marina, golf i apartmani. U Splitu, HDZ-ova je županijska vlast izglasala prilično sporni prostorni plan koji će srednju Dalmaciju preobraziti u Benidorm. U Zagrebu, Bandić se priprema za privatizaciju komunalnih usluga. Istodobno, u Saboru je Kukuriku vlada konačno pogurala krajnje sumnjiv Zakon o strateškim investicijama koji Hrvatsku pretvara u dvokatnu pravnu državu u kojoj jedna pravila vrijede za velike, druga za male. Protiv tog krajnje antipatičnog zakona nije se pobunio čak ni HDZ, osim što se amandmanom založio da uvjet za strateške ulagače ne bude - nekažnjavanje.
Prelazak kriomice
U nekim drugim okolnostima, bilo bi koja od političkih odluka koje sam nabrojio vjerojatno tjednima bila središnja novinska tema. O svakom od ovih (u osnovi - ideoloških) prijepora pravile bi se TV emisije, pisali bi se novinski komentari, organizirale presice, mitinzi i peticije, sukobljavala mišljenja i protumišljenja, a neki bi ljudi u ime nekog svog uvjerenja štrajkali, skupljali potpise, mitingovali s megafonima i sjedili na Markovog trgu. Ove jeseni, sve te dugoročne, ozbiljne, koji put opasne, a u svakom slučaju ideološki jako obojene odluke padaju jedna za drugom šaptom. Izuzme li se donkihotovski solist Mijat Stanić, te pokoji štrajkaški odbor na aerodromu ili ZG-holdingu, prelazak iz jednog svijeta u neki nepoznati i novi prolazi gotovo bez bunta, kriomice i u potpunoj šutnji. Još do pred koji mjesec, u ovoj su se zemlji ljudi svađali oko Srđa, Muzila, koncesija za autoputove, oko Zakona o investicijama ili privatizacija monopola. Svađali su se- ukratko - oko pitanja koja (neovisno na kojoj strani ideološkog poprišta jeste) jesu važna i temeljne pitanja za budućnost zajednice. U posljednjih nekoliko mjeseci, međutim, Hrvatska se oko toga ne svađa. O tome se šuti, zato jer smo prezauzeti nekim drugim svađama: svađama oko definicije braka i “agresorskih” grafema.
Novo buđenje pučke desnice - buđenje koje je arkzinovska ekipa dosta točno opisala kao “povratak devedesetih” - urodilo je mnogim lošim posljedicama - od legalizacije neoustaštva do međuetničkih trzavica. No, jedna od najgorih posljedica tog “retro-revivala” devedesetih je i ta da se u Hrvatskoj kao rukom odnesena nestala racionalna politička debata oko zaista važnih stvari. Ljudi koji pripadaju akademskoj, sindikalnoj ili umjetničkoj ljevici još su do pred nekoliko mjeseci otpisivali ovu vladu kao prokapitalističku i neoliberalnu, optužujući je da ruši jedan za drugim stupove zajednice, privatizira zajednička dobra i pristaje na bezobzirnu potrošnju prostora. Sada, čitava se ta scena nalazi u situaciji da pod prozorom gleda barbare sa zubljama i toljagama kako jurišaju na pretpolitičku okosnicu društva: ravnopravnost građana i laicitet države. U takvim okolnostima, ona ideološka scena i oni ljudi koji su u osnovi bili ideološki najviše konfrontirani vladi (jer u stvarnim socioekonomskim pitanjima njoj HDZ i nije bio konfrontiran) sada nevoljko moraju stati uz kukuriku-skute jer ih SDP i HNS jedini mogu obraniti od povratka u devedesete. Možda se i u tom efektu krije taj neobični misterij da je od početke referendumske revolucije jednoj prilično neuspješnoj vladi prvi put blago skočio rejting. Ljudi koji su - naime - do jučer bili spremni skočiti Milanoviću ili Čačiću u oči zbog golfa, autocesta ili javno-privatnih partnerstava, dovedeni su u situaciju da će za njih glasati, i to zato da se sutra ne probude u katoličkom Iranu. Kad bih više vjerovao u teorije zavjere, a manje vjerovao u ljudski idiotizam neuništiv poput plastične kese, gotovo bih pomislio da je Milanović smislio Željku Markić i Tomislava Jozića. Nažalost, nije: ta zloća i idiotizam sasvim su samonikli, razbuktali su se poput šumskog požara, i pritjerali dojučerašnje gorljive protivnike da se zajedno sakriju u utvrđeni dvorac. I jedni druge krive zašto se ovo dogodilo. Krive, često s pravom.
Jer, tijekom ovih posljednjih godina previše sam slušao lijeve politologe i profesore filozofije kako nas uvjeravaju da je desnica prenapuhani problem, te da liberali Europu plaše nacionalizmom da bi sebe održali na vlast. Dok bih to čitao, često mi nije bilo jasno gdje ti ljudi žive i u kojem paralelnom kozmosu obitavaju. U kojem god da su obitavali, sad su se probudili u ovom, Markićkinom i Šimunićevom.
Novi sanaderi
Istodobno, ljevica (“prava” ljevica!) ima puno razloga da za ovu crnu revoluciju krivi liberale. Mnogi - uključujući mene - podsjećali su vladajuću ideologiju kako prizemlje deindustrijalizirane južne Europe, ostatak radničke klase i generacija mladih osuđenih na prekarijat traži solidan socijalni okvir, ruku pomoćnicu, pouzdano tlo. Da traži državu, ili - ako nema majčice države, onda barem kolektiv. Vladajuća ideologija izbijala je puno desetljeće jedan za drugim potpornje takvog društva, a onda dočekala da zamjenu za socijalizam ljudi nađu u nacional-socijalizmu, ili barem klerikal-socijalizmu. Ljudi kojima ste uzeli jedno toplo njedro (ono zaštitničke države) našli su drugo, gnjecavo i sluzavo, ali toplo: Mi hrvatstva, Mi katoličanstva. Sada podižu revoluciju s nadom da će “dovršiti devedesete”, uskrisiti Tuđmana, dovesti “desnog tita” s blagoslovom Kaptola i tisućama radnih mjesta u barba Lukinoj košari. Ali, problem je što će se za dvije godine probuditi, na vlast dovesti HDZ i na vlasti opet imati golfere, strateške investitore, neke nove vidoševiće i nove sanadere.
Čekićari i Opus Dei
U toj cijeloj priči - naravno- dio dijagnoze smo i mi mediji. Gledam svoje kolege novinare - uključujući i pametne i pismene ljude - i vidim kako su se s nekim perverznim olakšanjem brzo navikli na taj vrli novi svijet desne kontrarevolucije. Kao da su stvari opet na mjestu. Ovo su devedesete, a devedesete razumijemo. Opet postojimo “mi” i “oni”, opet ratujemo s lakim neprijateljem kojeg je lako identificirati i jednostavno prezirati. Naime, onog časa kad su devedesete prestale, svijet je postao jako kompliciran. “Good guys” su počeli postajati “bad guys”, šarmantni su politički slobodari postajali privjesci developera, liberalni ljudi s ukusom razotkrivali su se kao korupcijski molosi, a ono što je dotad bio kompaktni svijet lijevo-liberalnog demokratskog bloka raspalo se po šavovima na zamršene konstelacije i nebrojene otočiće ciničnih real-politika. U tom zbunjujućem desetljeću, ideologije su se pomrsile: stari ljevičari nisu razumijevali o čemu govore mladi, liberali su spoznavali da je liberalizam zaštekao, a ljudi koji su sebe smatrali lijevima potpuno su pounutrili govor i mentalitet svojih šefova i gazda.
I nakon što se u deset godina sve tako propisno zapetljalo, evo nas natrag: na vrata dvorca banuli su čekićari i Opus dei, Hrast i stadionski ustaše, Joe Šimunić i Valentin Pozaić. Ne moramo više naprezati vijuge, nema više sivih zona gdje se čini da svatko ima argumente koji stoje. Teme koje su do jučer bila vruće ideološke, pred ovom lavinom pojednostavljene ideologije opet se poimaju kao “tehničke”. Svijet je opet jednostavan i razumljiv: u njemu su oni oni, a mi smo mi.