VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Krug se zatvorio. Car i sultan su opet tu, baš kao i cesarica

 AFP

Te večeri - 7. listopada - pristaše opozicije demonstrirale su na platou u središtu Podgorice, nastavljajući prosvjede protiv crnogorskih vlasti koji su u tom trenutku trajali već jedanaest dana. Oboružani grčkim i srpskim zastavama, oporbeni su demonstranti tražili da crnogorska vlada odustane od ulaska u NATO, ali i odlazak nepoderivog podgoričkog “faraona” Mila Đukanovića, čovjeka koji je do kraja relativizirao kriterije tko sve na Balkanu može postati “otac domovine”.

A onda se te prohladne listopadske večeri na pozornicu popeo predstavnik opozicijske Demokratske fronte, stanoviti Nebojša Jušković. S bine se obratio svjetini i pozvao je da te večeri - 7. 10. - zajedno čestitaju rođendan ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, kojeg je istom prilikom nazvao braniteljem od “svjetskog satanizma”. Masa - u kojoj su bili deseci Putinovih portreta - počela je na to skandirati “Putin, Putin!”

Svega nekoliko mjeseci ranije beogradski je FEST posjetio jedan od najslavnijih ruskih filmskih redatelja - ali i Putinov politički protivnik - Aleksandar Sokurov. Sokurovljevi filmovi, puni nacionalne mistike i “ruske ideje”, privukli su tih dana u Beograd neobičnu smjesu mladih filmofila i pravoslavnih mistika koji inače i ne zalaze u te “satanističke” duplje kao što su festivali suvremenog filma. Nakon što su ga tri dana po Beogradu vodili od projekcije do koktela i od ručaka do presica, Sokurov je jednom mojem kolegi diskretno, ali jetko primijetio kako “nigdje nije vidio toliko rusofila, a da nitko ne govori ruski”. Ne znam što vi mislite, ali ako mene pitate, ništa bolje ne opisuje snishodljivi, novobalkanski neokolonijalizam nego ta zlobna, ali točna primjedba.

Jer, “rođendanska čestitka” s podgoričkog platoa samo je finale jednog postupnog i sad ne više tako puzećeg procesa obnove rusofilstva u Srbiji i Crnoj Gori. Još pred desetak godina činilo se da je pravoslavno rusofilstvo nešto što je 1948. trajno (i srećom) istrijebio Josip Broz Tito. Rusija je u tom trenutku za Južne Slavene bila daleka bivša sila, ne baš jaka i ne baš simpatična zemlja koja - iskreno - nije baš nikom ovdje pomogla, pa ni Srbima u ratovima 90-ih. A onda je u samo desetak godina staro, zaboravljeno rusofilstvo uskrslo kao Michael Myers iz “Noći vještica”. U ovom trenutku u Srbiji postoje deseci rusofilskih udruženja i sajtova, pravoslavna omladina ljeti odlazi u polumilitarističke putinofilske kampove, Putinove slike mogu se kupiti na svakom štandu, lokalni sajtovi donose fotoreportaže o dobrovoljcima u Donbasu, a Aleksandar Vučić od Rusije kupuje nekakvu oružanu gvožđuriju, i to manje zato što mu trebaju rakete, a više ne bi li rusofilsku masu razuvjerio od sumnjičavih primisli da se odviše približio Zapadu. Pravoslavci zapadno od Đerdapa i Temišvara imaju - ukratko - novog “baćušku”, a to je car Vladimir Prvi.

A li - nisu pravoslavci jedini u ovom zapadnobalkanskom bazenu koji sa šiparičkom zaljubljenošću gledaju moćnog inozemnog suverena koji im je - sretne li podudarnosti - i istovjerac. Ovih dana i naši i strani mediji pratili su parlamentarne izbore u Turskoj, izbore na kojima je relativnu pobjedu izborila Stranka pravde i razvoja (AKP) Recepa Tayyipa Erdogana, još jednog moćnog, političkog alfa mužjaka s ne baš blještavim dosjeom u poštivanju demokratskih vrednota. Ali, ti izbori imali su i svoj ne sasvim mali bosansko-hercegovački odjek. Uoči iz izbora, bivši reis-el-ulema Mustafa Cerić i predsjednik svjetskog bošnjačkog kongresa pozvao je Bošnjake u Turskoj da glasuju za AKP, jer se na taj način brinu i za budućnost Bosne i Balkana. Nakon što je Erdogan pobijedio, sarajevski su portali objavili fotografije sretnih i veselih građana koji su uz Miljacku paradirali s turskim i AKP-ovim zastavama, slaveći rezultat izbora u zemlji udaljenoj 1500 kilometara.

Kad iz Hrvatske perspektive netko gleda naše susjede iz istog jezičnog lonca “bravetine i sočivice” ( Krleža) kako kliču i slave daleke velmože sumnjivih demokratskih vrednota, lako može upasti u dujmovićevsko-starešinske geopolitičke klišeje o tome kako na ovim prostormia postoje huntigtonovski nepomirljivi civilizacijski jazovi između “njih” i “nas”. No, razmislite dvaput. Jer, snishodljivo podložništvo bivšim kolonizatorima i kulturnim hegemonima nije na ovim prostorima samo karakteristika muslimana i pravoslavaca, nego bome i katolika. Čini mi se suvišno još jednom podsjećati na prvi i rodonačelnički čin te ponizne samokolonizacije, a to je slavno “Danke Deutschland” zaboravljene pjevačice Sanje Trumbić iz 1991. Ali, pustimo zasad sirotu gospođu Trumbić i sjetimo se kako danke deutschland izgleda danas, 24 godine kasnije. Dosta je vidjeti kako je proteklih tjedana izgledala parlamentarna kampanja, kako su se lideri dviju najvećih opcija natjecali u tome da dokažu koga Angela Merkel najviše voli, kako su se poput dičnih Titovih pionira fotografirali uz mamu Anđelu. I najednom shvatite: od trčanja Sinjske alke za carev rođendan i dobrovoljaca pod Staljingradom, preko Sanje Trumbić pa do IFO instituta u Hrvatskoj postoji lijepi kontinuitet snishodljivosti kolonijalnom patronu njemačkog jezika.

A sve je to - nažalost - slika južnoslavenskog triplex confinuma na početku 21. stoljeća. Baš kao 1820., tri su vjersko/nacionalne skupine na tromeđi rascijepljene po vjerskoj osnovi osmanlijskog “millieta”. Jedna na drugu gledaju poprijeko, a svaka od njih gleda u svog velikog velmožu odabranog po vjerskoj osnovi. Bošnjaci su zagledani u Istanbul i “sultana” Tayyipa, pravoslavci šalju rođendanske poruke laske “caru” Putinu, a katolici nemaju baš neku moćnu adresu u Beču, pa im je za zamjenu dobra i kćer protestantskog pastora, Marija Terezija Merkel. Tri nacije bena ponovo kao u 19. stoljeću gledaju zableseno u svoje vlastite bivše hegemone. A dok ih gledaju, ovi ih fino cuclaju, drže im u vlasništvu banke, rafinerije, naftne kompanije, telefoniju i optičke kablove, čak i bivše derviške tekije. Pritom smo mi Hrvati još prošli i najbolje. Ne samo zato što naša “cesarica” ne hapsi pedere, lezbe i novinare i što ne napada vojskom susjedne države (ne napada sad, dobro, 1939. je bilo malo drukčije). Prošli smo bolje i zato što ovi “naši” kolonizatori, eto, znaju napraviti Volkswagen, pa makar i s lažiranim ekološkim testovima. Srbi su Rusima prodali naftovode, a zauzvrat dobili samo ideološki treš najgore vrste.

Nakon što su se na ovim prostorima ljudi poklali i popalili, nakon što su jedni drugima silovali žene, izbacivali se iz stanova i sravnjivali gradove, čovjeku katkad nije jasno kako je uopće nekom (onda, davno) moglo pasti na um “bratstvo i jedinstvo” ili jugoslavenstvo. Istodobno, međutim, geopolitika na Zapadnom Balkanu počinje nanovo strahovito sličiti na onu koja je postojala u doba kad je nekom onda na um pala za danas infamna ideja. Opet imate tri naroda triju vjera podijeljen po konfesionalnoj osnovi. Opet imate da su ti narodi u grdnoj političkoj zavadi. I opet imate da su ta tri naroda, koji govore manje-više isto i koji su manje-više isti po svom idiotizmu, zagledani u tri različite izvanjske sile, probrane po konfesionalnoj osnovi.

U ono doba jedni su klicali sultanu, drugi caru, treći bečkom cesaru. Danas, jedni opet kliču “sultanu”, drugi novom “caru” šalju rođendanske čestitke, a jedino je “cesarica” promijenila adresu i stanuje nešto sjevernije. No, postoji nešto što je bilo isto i još je isto. Umjesto da uporište traže u onima koji su im zemljopisno i jezično najbliži, ovdašnji ih narodi traže u dalekim velmožama te u postokolonijalnim ideološkim fantazijama o bivšim hegemonima. Pritom, u sva tri slučaja vjerske zajednice imaju ključnu i najgoru ulogu u potpirivanju tih kolonijalnih fantazija. Jer, te i takve ideološke fantazije vjerskim zajednicama kod Hrvata, Bošnjaka i Srba jamče onu ulogu koju one sada imaju. A to je uloga gadljivih profitera tranzicije.

I eto paradoksa: tek sada, kad je jugoslavenstvo kao politička ideja najmrtvije mrtvo, tek sad prvi put shvaćamo kontekst zbog kojeg je ono nekom uopće prvi put palo na pamet. Tek sad shvaćamo kako funkcionira svijet u kojem su “izrodi” poput Gaja, Strossmayera i Supila zakuhali tu čudnovatu zamisao. Svijet u kojem su u nekom Lapcu, Visokom, Kolašinu ili Brčkom živjeli ljudi koji su govorili istim štokavskim, pekli iste kolače i slušali iste gusle, ali bi kad je geopolitika po srijedi najednom jedni drugima okretali leđa i gledali prema nekim dalekim sultanima, cesarima i carevima. To je onaj svijet o kojem, s puno zloslutne gorčine, piše Andrić u “Pismu iz 1920.”.

Sto godina kasnije, krug se zatvorio. Umjesto “Pisma iz 1920.” imamo “Pismo iz 2020.” Car i sultan su opet tu, baš kao i cesarica. Baš kao i snishodljiva masa koja im iz egzotične daljine skandira i šalje rođendanske čestitke.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 10:39