LOKALNI IZBORI

JURICA PAVIČIĆ Kakva je politička budućnost ove epidemije omladinskih, izvanastranačkih lista?

 MARIO TODORIĆ / CROPIX

Tijekom prvih dvadeset godina demokracije, lokalni su izbori dijelili Dalmaciju na dvije polutke razdvojene kao nevidljivom, električnom žicom.

Na jednoj strani, postojala je Dalmacija većih priobalnih gradova i otoka u kojoj je politički pejsaž bio manje-više sličan kao i drugdje u Hrvatskoj, piše Jurica Pavičić u novoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

U Splitu, Šibeniku, Makarskoj - ali također i u Supetru, Bolu, Starom Gradu – na vlasti bi malo bila jedna, malo druga stranka, glasači bi kažnjavali kandidate s kojima ne bi bili zadovoljni, okretali bi se protiv dojučerašnjih miljenika, najčešće zato što ne bi bili zadovoljni načinom na koji lokalna vlast funkcionira.

Na drugoj strani te nevidljive podjele nalazili su se satelitski gradovi velikih konurbacija, te Dalmatinska zagora.

U toj, „drugoj“ Dalmaciji izbori su duga dva desetljeća bili „nepredvidljvi“ koliko i izbori u Sjevernoj Koreji. HDZ bi u takvim sredinama osvajao natpolovičnu vlast i da kandidira štap od metle, dominacija „zna se“ stranke bila je endemska poput malarije, a ako bi tko pokatkad i ugrozio monopol Tuđmanove stranke, onda su to u pravilu bili kandidati koji su bili još desniji.

Od prvih gradskih tabli Splita, Šibenika i Makarske, počinjao je kontinent samo jedne ideologije izrasle iz simbioze župnog dvora i stranačke središnjice.

Tako je to bilo. Čini se, međutim, da nije više.

Da stvari postaju složenije počelo se naslućivati još 2009. kad je HDZ prvi put izgubio vlast u svojim čvrstim „fiksevima“ Kaštelima i Sinju. Na sljedećim izborima Kaštela su vratili, no izgubili su izbore u tradicionalnom uporištu Omišu gdje je HDZ vladao 24 godine. Na tim istim izborima, u Metkoviću je s vlasti zbačen HSS-ov Stipe Gabrić Jambo, koji je kao izvanstranački, a potom i stranački načelnik neretvanskom lukom vladao 16 godina.

Ono što je u svim tim slučajevima zanimljivo jest da vječne lokalne „faraone“ nisu smijenile konkurentske strane, nego nezavisne liste.

U Sinju, vlast je osvojio nestranački profesor tjelesnog odgoja. U Metkoviću, pobijedio je nestranački liječnik Božo Petrov. U Omišu, pobjedu je odnio Ivan Kovačić, sveučilišni profesor zubne protetike. Možda najneobičniju „smjenu generacija“ doživjelo je - pak- Zadvarje u kojemu je vječni HDZ smijenio najmlađi načelnik u zemlji, 23-godišnji inženjer Ivan Krželj.

I on je na izborima predvodio nestranačku listu fakultetski obrazovanih dvadesetogodišnjaka. U većini tih slučajeva, dolazak nove generacije političara pratili su ekscesni slučajevi „bizarnog“ ponašanja: Krželj je, recimo, prvom odlukom sebi prepolovio plaću, Petrov cijelu gradsku administraciju poslao na minimalac, a Kovačić prodao općinski auto da bi novac uložio u vrtić.

Novi prilog ovom zanimljivom političkom fenomenu imali smo prilike vidjeti ovog tjedna u Vrgorcu. Na izvanrednim izborima za vrgoračko gradsko vijeće, HDZ je nakon duge 23 godine po drugi put u povijesti izgubio većinu. I ovaj put, HDZ-u većinu nije „ukrala“ stranačka konkurencija, nego nezavisna, nestranačka lista.

I ovaj put, tu su listu vodili mlađi, fakultetski obrazovani ljudi: 27-godišnji inženjer Ante Pranić, te 34-godišnji privatni stomatolog Ljubomir Erceg. Pritom je zanimljivo da su dvije najistaknutije osobe vrgoračke pobjedničke liste jedan bivši esdepeovac, te jedan bivši - pravaš.

A sve se to dogodilo istog vikenda kad je u Omišu gotovo 2000 ljudi prosvjedovalo protiv rušenja gradskog proračuna i pokušaja HDZ-a da se vrati na vlast kupovinom zastupnika.

Je li riječ o ideološkoj mijeni? Vjerojatno nije. Čini mi se da je u svim tim slučajevima prije riječ o smjeni generacija.

Do sada, naime, dalmatinskim je malomišćanskim životom dominirao naraštaj koji nije ekonomski pupčano ovisio ni o lokalnoj vlasti ni o državnim vlastima. Ti su ljudi živjeli ili od njemačke penzije ili od rente od apartmana ili cimer fraja, ili pak od braniteljske mirovine.

Takve obitelji i takvi glasači bili su ekonomski neovisni od realiteta hrvatskog svijeta rada, hrvatske politike, kvalitete lokalne ekonomije ili lokalnog razvojnog modela. Budući da su izvori njihove egzistencije bili zadani i dolazili sami po sebi „od nekud izvana“, takvi su dalmatinski glasači mogli sebi priuštiti da za njih politika bude igralište ideologije, da kroz glasačke kutije vode ratove crvenih i crnih, prepravljaju 1941. i 1945..

Išli bi u crkvu, čuli bi „šta je reka fratar“, glasali za „naše“, a kad bi izbori završili, njemačka bi penzija, braniteljska mirovina, ili Ondra i Miklavž u cimer fraj pristizali kao i prije.

Čini mi se da u malomišćanskoj Dalmaciji sada na scenu izlazi generacija koja si više ne može priuštiti taj luksuz. Nema više mirovina iz Mannheima i Stuttgarta, nema više širokogrudnih „dijagnoza“ mirovinskih komisija, a i turizam se promijenio, te traži invenciju, rad, informatičku pismenost, usvajanje trendova...

Biološki, u prvi je plan sada iskoračila generacija rođena između 1970. i 1990. koja pokušava živjeti od toga da pravi vino, proizvodi pršut, ulje ili jagode, vodi stomatološku ordinaciju, agroturizam, informatičku tvrtku ili OPG.

Ta generacija je od „dana nula“ prinuđena komunicirati sa svijetom, bila ta komunikacija turistička web stranica, ili pak pisanje projekata za EU fondove.

Ta generacija ne može sebi priuštiti dosadašnju dalmatinsku političku elitu - zatvorenu, rođačku, stranačko-klijentelističku, ksenofobnu i (vrlo često) kriminalnu. Ne može si to priuštiti jer takva politička kasta guši i njih. Stoga su je odlučili odmijeniti.

Kakva je politička budućnost ove epidemije omladinskih, izvanastranačkih lista? Teško je to prognozirati. Negdje su ti eksperimenti brzo zgasnuli, kao u Kaštelima. Negdje traju uspješno. Negdje traju, ali uz dosta gunđanja, kao u Sinju. Nezavisne liste u svojem „DNK“ uvijek imaju dva problema. Prvi je taj da je u njima teško održavati glasačku disciplinu, pa su česti prebjezi. Drugi je problem neideoloških, građanskih lista taj što se politika ne može dovijeka pretvarati da nije ideološka.

Svaka neovisna lista na koncu mora pokazati svoju ideologiju, pri čemu ne mislim na vulgarno, crno-crveno poimanje ideologije.

Mislim na onu stvarnu ideologiju - jer, svaka koncesija, razvojna strategija ili detaljni plan urbanističkog uređenja ujedno je i ideološka poruka, ovakva ili onakva. Svagdje je tako, a pogotovo u zemlji u kojoj je jedina vrijednost prostor, kao u Dalmaciji.

Dakle, tom mladom naraštaju obrazovanih zagorskih reformatora neće biti lako. No, već i činjenica da se taj naraštaj pojavio sjajna je vijest. Za početak, zato što strankama poručuje da više nisu pretplaćene na naš glas do sudnjega dana.

Ali i zato što kroz njih na scenu umjesto klijentelističke i rentijerske Dalmacije, izlazi Dalmacija - koja radi, piše Jurica Pavičić za Slobodnu Dalmaciju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. studeni 2024 00:34