JURICA PAVIČIĆ 'Croatia, Full of Life' je laž, Hrvatska je zemlja grintavih koji živnu samo na spomen ustaša i partizana

Pokušajte zamisliti sljedeću situaciju. Neki sjevernjak - stanoviti Lars iz Norrkopinga, Leszek iz Poznana ili Aarvo iz Finske - sjedi u nedjelju popodne pred svojim TV-om. Vani je sivi baltički dan, s olovnog mora fijuče vjetar s kišom, a prolaznici na ulici užurbani su i tmurni. Sjedi on tako za te sive memle pred TV prijamnikom, a onda ugleda prizore iz raja.

Vino, kamenice i škampi

Sunce, ribari koji se goste ulovljenim skušama, domoroci u odorama koji kopljem gađaju neki prsten na konopcu. Vidi pučke fešte, pjacete pune ljudi, ulične svirače, domaći svijet koji uz čašu vina mezi kamenice i škampe. Vidi srednjovjekovne gradove u kojima nonice na balkonu vješaju robu na sušenje, a djeca između antičkih zidova tuku gumenu loptu.

A onda - kad taj slogan završi – na TV-u piše „Croatia: Full of Life“.

Zamislite da ste doista taj Lars ili Leszek ili Aarvo, piše Jurica Pavičić za Slobodnu Dalmaciju . Ponukani obećanjem punog, autentičnog života, odlučili ste se da ćete posjetiti tu - eto - Hrvatsku. Pošto ne želite biti kao svi ostali papci, odlučili ste se da ćete je posjetiti ne usred ljeta - kad su tamo svi drugi furešti - nego izvan sezone, kad se može zapravo osjetiti taj „puni život“.

Također, odlučili ste da nećete odsjesti u nekom od tih odurnih hotelskih orijaša, nego tamo gdje je stvarni život - u nekom malom, priobalnom mjestu. Prstom ste uprli u jedno od njih, napamet i naslijepo, a to mjesto može biti Orebić, ili Trpanj, ili Primošten, ili Baška. Došli ste tamo, nadobudni poput Rowana Atkinsona u „Praznicima Mr. Beana“, i očekivali da ćete se probuditi u maloj mediteranskoj arkadiji.

Ribari će ujutro iznijeti ribu na mjesne banke, mještanke će donijeti frišku verduru, a lokalni će mudraci uz prošek sjediti u nekoj od taverni.

I došli ste vi tako u Prvić ili Brela ili Sutivan. Došli ste, i zatekli Dalmaciju „full of life“ onakvu kakvu dobro poznaju oni koji poznaju Jadran izvan tri ljetna mjeseca. Probudit ćete se u malom, priobalnom mjestu u kojem su tri četvrt kuća apartmanska zdanja, neosvijetljena i prazna. Probudit ćete se u mjestu u kojem je jedina opskrba lokalni dućan s globaliziranim pomama koje izgledaju kao loptice iz igraonice za djecu.

Iza šest navečer - mrak

Probudit ćete se u mjestu u kojem s olovnog mora fijuče vjetar s kišom, prolaznici su na ulici užurbani i tmurni, iza šest navečer mjesto potone u tmastu, depresivnu tamu, a na rivi možda žmirka tek jedan kafić u kojem osamljeni konobar lista teletekst kladionica.

Tako će Lars i Leszek doznati kako stvarno živi ta europska polinezija, taj primordijalni raj veselih i nesputanih ljudi, ta „Croatia - Full of life.

Kad je pred petnaestak godina netko izumio slogan „Hrvatska - Mediteran kakav je nekad bio“ taj je slogan bio utoliko dobar što je manjak pretvarao u prednost. Istina, Hrvatska ni sada ni tada nije bila „full of life“, nije imala auru antičkog mita, ni Giotta ili Matissea u svakom selu. Ali - Hrvatska nije imala - a dijelom ni danas nema - ni Benidorme, ni apartmanske nebodere, ni grozomorne gradove vikendica koje nam svako malo natura neki „borac protiv antiinvesticijske klime“ kao spasonosnu investiciju.

Kako smo ostali sačuvani

U tom trenutku, Hrvatska je trideset godina zaostajala u aktivnom uništavanju Mediterana, i taj zaostatak sloganom je prodavala kao prednost. Taj slogan bio je pasatistički, uljepšano nacifran kakve reklame već jesu, ali postoji nešto važno što on nije bio: nije bio čista, očita laž.

I to ga čini različitim od novog turističkog slogana što ga je prošlog tjedna jednoglasno izabrala (i 2, 5 milijuna platila!) Hrvatska turistička zajednica. Jer, slogan „Croatia - Full of Life“ nije samo nacifran i pasatistički. On je prijesna laž.

Kad kažem da je „Croatia Full of Life“ laž, u ovom času čak ne mislim na očite manifestacije nestanka života: na činjenicu da je od ulaska u EU Hrvatska ostala bez 60.000 „života“ mladih koji su odselili, na činjenicu da otoci „full of life“ i dalje gube živo stanovništvo, kao ni činjenicu da su jezgre Dubrovnika i Splita tako „full of life“ da su u deset godina izgubile polovinu, odnosno trećinu živih stanovnika. „Full of life“ nije laž samo zato što Hrvatska, pa i Jadran, gube živi supstrat u doslovnom smislu riječi. Taj slogan je laž čak i onom metaforičkom sloju koji primamljivo nudi. Taj slogan nekom Leszeku ili Larsu obećava hedonističku zemlju punu veselja, spontanih fešti, hedonizma, druženja.

Umjesto toga, Lars ili Jeroen naići će na mrku zemlju grintavih i posvađanih ljudi, ljudi u kojima se „život“ probudi samo kad se spomenu ustaše i partizani. Naći će zemlju u kojoj svaka manifestaciju punog života nestane petnaestog devetog, kad se nad valom gase lampioni, zatvaraju škure i trne ulična rasvjeta, a preostali „polinežani“ uvuku se u kuću da uz „The Voice“ i tursku sapunicu, ušuškani u duplju, prežive garbinade i lebićade do idućeg lipnja.

Tako – ako slučajno niste znali - izgleda malomišćanska Dalmacija tijekom osam mjeseci godine: jedan kafić, žmirkavo svjetlo svjetionika na mulu, rijetki prolaznici koji ušuškani prolaze polumračnim kalama, zatvoreni restorani, zatvorene vinoteke, zatvoreni aperitiv barovi. A zašto su zatvoreni?

Zato jer oni i ne služe domaćem čovjeku - koji je, jel’ te tako „full of life“ – nego služe fureštu, pa se i zatvore kad furešti odu.

A nažalost - tako nije samo u Trpnju, ili Sutivanu, ili Krapnju. Jer, nemojmo se lagati - nije mnogo drukčije ni u Splitu. I centar Splita tako je „full of life“ da dvije trećine restorana u siječnju proglase „preuređenje“ i „godišnji“, a praznim, kišnim gradom bauljaju rijetki domoroci i pokoji turist koji preozbiljno shvaća HTZ-ove slogane.

Svi turistički eksperti i nevježe znaju naravno za tu famoznu boljku našeg turizma koja se zove „sezonalnost“. I nema dvojbe da će se naći turistički eksperti koji će izbaciti formulu za produljenje sezone: manje apartmana, više hotela, više golfa, više festivala, više bazena, više - kaže se - „sadržaja“.

No - ni bazeni, ni golf, ni ljetni karnevali, ni Dioklecijanovi dani ne čine neku zemlju „full of life“. To su sve „sadržaji“ koji su za turiste i turist zna da su za turiste. A ako vi turistu obećavate zemlju „full of life“ ne možete to obećanje ispuniti golfom, lažnim Rimljanima u traveršama i all inclusive-ima. Vi im obećavate nešto drugo: obećavate im da će živjeti život kakav u toj zemlji žive domoroci.

A problem je što taj život „domoroci“ više ne žive, ako su ikad i živjeli. Nisu za njih svi ti škampi, sortna ulja, klape pod voltom i ribarske fešte. „Domoroci“ sve više žive u stražnjem dvorištu turizma, u hotelskim dostavnim dvorištima, u potemkinoviom selima starih jezgri, žive svoje sive živote sezonskih poslova, modrih tabli i konobarskih blokića, nimalo “full of life“ i odviše „full on anger“. I zato bi našim stratezima bilo dobro da nešto promijene. Ili slogan. Ili - još bolje - ovu zemlju, piše Jurica Pavičić za Slobodnu Dalmaciju .