JURICA PAVIČIĆ Bal licemjerja hrvatskih političara

Ako je vjerovati ovotjednim istraživanjima javnog mišljenja, bauk Mislava Kolakušića i dalje kruži, pa, ako baš ne Europom, onda bar jednim dijelom njenog jugoistoka.

Svi oni koji su vjerovali da će ambiciozni sudac zagrebačkog Trgovačkog suda biti politički “one hit wonder”, časovita blještava pojava nalik Borisu Mikšiću ili Dragutinu Lesaru, morat će razmisliti dvaput. Prema novim istraživanjima relativno ozbiljnih agencija, živopisni zagrebački sudac dokotrljao se već do četrnaest posto potpore i na dobrom je putu da preskoči dojučerašnje čudo od jednog dana: miljenika konzervativne Hrvatske Miroslava Škoru.

Kolakušić - čovjek s osebujnim pogledom na diobu vlasti, političar koji vjeruje da može istodobno biti eurozastupnik, predsjednik i voditi četiri ministarstva - iskočio je u par tjedana do dvoznamenkastog broja potpore kanalizirajući razumljivo, ali slijepo i obeznanjeno nezadovoljstvo onog dijela Hrvatske koji živi loše, koji vjeruje da je demokracija abortirala, da je elita dizajnirala institucije tako da budu nepromjenjive, te da je jedini način da artikulira svoj glas taj da bude za onog koji protiv tih institucija, pa i demokracije same, najviše i najborbenije reži. Pritom su jedan od segmenata kvarne elite kojima ta ogorčena Hrvatska ne vjeruje - mediji.

“Novinari crvi” slogan je koji su na crne majice i na splitske zidove prvi efektno plasirali torcidaši - no, moglo bi se mirno reći da taj gard moralnog zgražavanja nad medijima uzgaja i kudikamo šire pučanstvo od onog sa sjeverne okuke Poljuda. I ne može se ljudima sasvim zamjeriti. Jer, bez obzira na to što nakon dekapitiranja Žalac, Tolušića i Kuščevića mainstream mediji opet uživaju u svojih zasluženih šest mjeseci slave, ljudi im i dalje pamte. Pamte im šutnju oko Todorića, šutnju oko švicarskih kredita, šutnju koju su mnogi doživljavali kao izdaju. Šutnju zbog koje ih i dalje drže dijelom kvarne elite, moćnih koji idu na ruku moćnima.

Nije stoga čudo da se tribun antidemokratskog populizma Mislav Kolakušić rado laća kritike medija. Kad se, naime, populistički političar poput njega žestoko obruši na srednjostrujaške medije, za takvog je političara to win-win situacija. Srednjostrujaški ga mediji mogu nakon toga početi hvaliti, da bi mu se udvorili, što je za njega dobro. Mogu ga ignorirati, što je za njegov publiku i način komuniciranja irelevantno. Mogu ga također i napadati, što je za njega zapravo najbolja opcija. Vi, naime, i jeste antisistemska opcija po tomu što vas sistem prezire i mrzi. A gdje naći bolji pokazatelj da vas sistem prezire i mrzi do onog da vas - mainstream novine napadaju? Taj win-win trik uspio je u povijesti i Kerumu i Trumpu, nije čudo da mu se priklanja i osebujni trgovački sudac.

Kolakušić, ukratko, napada medije. Napada zbog mnogo čega, napada neki put s razlogom, napada i zbog stvari o kojima bi samo novinari morali razgovarati i ozbiljno ih pretresti. No, u mnoštvu objeda na medije koje je Kolakušić istresao u nekoliko posljednjih predizbornih intervjua iskočila je i jedna koju se ne može opisati osim kao bizarnu. Kolakušić je, naime, medije napao zbog golotinje.

“Pogledajte neke portale”, rekao je prošlog tjedna Kolakušić u intervjuu televiziji N1, “trebale bi tu biti ozbiljne vijesti, a umjesto njih samo je golotinja. To je sramota!” Tako je protiv skaredne profanacije ženskog dostojanstva poskočio novi miljenik pučke konzervativne Hrvatske, čovjek koji je na putu da Škori i Kolindi pozoba konzervativne glasove diljem Dalmacije, Slavonije i Like. Gudeći melodiju koju ta publika voli čuti, zagrebački je sudac poput pravog brižnog patrijarha lupio šakom o stol protiv perverznjaka koji bi pasli oči nad našim unukama, kćerima i nećakinjama.

Postoji, međutim, u toj priči jedan problem. A tog će se problema prisjetiti svi oni koji imaju pamćenje dulje od kišne gliste. Naime, upravo je sudac Kolakušić bio taj koji je pasao oči na (pa, nečijim) unukama, kćerima i nećakinjama. Štoviše, on ih je snimao kao erotski fotograf-amater.

Godine 2013., Mislav Kolakušić je još uvijek bio nepoznati sudac Trgovačkog suda, znan tek po tomu što se gorljivo opirao predstečajnim nagodbama u trenutku dok su o njima ovisile tisuće radnih mjesta. Te 2013. mediji su otkrili da sudac Kolakušić ima i drugu, paralelnu strast. U svom ateljeu “opremljenom neobaroknim i modernim namještajem” Kolakušić je snimao djevojke koje su pristajale na besplatno fotografiranje, a potom te fotografije stavljao na fejs stranicu koju je kasnije ugasio. Te fotografije - pa recimo to blago - nisu lišene seksualnog, a u njima volonterske cure modeli pokazuju noge, poprsja i dekoltee, ili poziraju u čipkastim opravama.

Te 2013. cijeli je niz novinara u komentarima zgranuto konstatirao kako erotska fotografija možda i nije najpodesnija razbibriga za gospona suca. Među njima je bila i današnja novinarka Telegrama Sanja Modrić. Ona je u članku na svom portalu opisala godine sudovanja s revoltiranim sucem koji je tražio od nje 60 tisuća kuna naknade zbog - znate već - “stresa, nelagode i duševne boli”. Na koncu se uspjela otresti Kolakušićeve tužbe, da bi koji mjesec kasnije na TV-u gledala kako se dojučerašnji erotski fotograf zgraža nad - čime? - “golotinjom na portalima”.

Nikakvo čudo, reći ćete. U SAD-u imate predsjednika koji je glas puritanskog, konzervativnog Midwesta, a koji govori o tome kako “žene zgrabi za pičku” te koji je platio silne novce prostitutki s kojom je švrljao dok mu je žena bila trudna. U Italiji ste opet imali reprezentanta “malih ljudi” kojima je “ogadila elita”, a taj je populist organizirao raskalašene zabave s “velinama”, uključujući i podvođenje 17-godišnje Egipćanke. Prema kreposnim standardima zapadnih konzervativnih populista, Kolakušićevo slikanje cura u bretelicama tek je mali, bezazleni poročić.

No, u ovoj priči poanta je u nečem drugom. Poanta je u dubokoj, temeljnoj neautentičnosti koja prožima današnju hrvatsku, ali i ne samo hrvatsku politiku. Poanta je u tome da današnju političku scenu tvore ljudi koji sipaju prazne riječi, koji jedno govore a drugo rade, koji primjenjuju nejednake standarde na sebe i druge, daju obećanja koja ne kane ispuniti i pozivaju na vrijednosti koje aktivno potkopavaju.

Da, istina. Mislav Kolakušić je čovjek koji se snebiva nad medijskom golotinjom, a puštao je fotografije curetaka na fejs. Ali, nemojmo se lagati, u balu licemjerja koji se zove hrvatska politika Kolakušić nije ni prvi ni najgori.

Uzmimo, eto, čovjeka s kojim Kolakušić vodi mrtvu trku za treće mjesto u kampanji - Miroslava Škoru. Do pred koji tjedan, osovina suverenisti-Most predstavljala je Škoru kao zdravu srčiku hrvatskog muževnog nacionalizma, pravog domovinskog patrijarha koji će nas izbavit’ svih revizionističkih plenkovićevskih aberacija. A onda je HDZ krenuo u operaciju kakvoj je HDZ vazda bio vješt, a to je podmetanje medijskih mina onima desnijim od sebe. Niz novina i sijaset desnih kolumnista najednom su se nakon godina amnezije “sjetili” da je Škoro u biti ratna pobjegulja, da mu je - brrr zamisli - “žena Srpkinja”, da je ‘91. bio u Americi, da je bio HDZ-ov konzul i da je maznuo svoj kolač u tajkunskoj privatizaciji. Kao finale, jedan ga je bizarni konzervativni komentator optužio da je htio Croatia Records prodati srpskom vlasniku TV Pink čime bi - pazite - i Thompsonova muzika postala vlasništvo Srba.

Uzmite Milanovića. Čovjek s najtanjim političkim živcem nakon Hruščova svojom nas novom kampanjom “Normalno” uvjerava da je upravo on Normabel koji trebamo, predsjednik-melem s kojim će ova zemlja prestati biti skandal, prestat će tlačenje drukčijih, ustašovanje i desnilo. A onda taj isti Milanović poput nevjeste iz “Šume Striborove” pokaže najednom račlavi jezik pravog, mladog tuđmanista. S ispadom o “ružnoj” zvijezdi na “Hajdukovom” grbu na “koju si se mogao ubosti” Milanović je dao isti onakav autogol kakav je 2016. dao s legendarnom “vojnom lekarkom”. Tom nas je izjavom još jednom efikasno prisjetio tko je idejni tvorac imena i koncept L’aeroporta Francois Toudjman.

Erotoman koji se prikazuje kao puritanac, privatizacijski tajkun koji se prikazuje kao patriotski čistunac i light-tuđmanist koji se predstavlja kao ljevičar (a mrzi zvijezdu). Tako - dakle - izgledaju pretendenti. A kako izgleda braniteljica naslova?

Braniteljica naslova ovog je tjedna na velesajmu obznanila svoj program, naparfumiran i prazan kao što je i ona. Tom prilikom Grabar-Kitarović se dotakla problem koji tišti ovo društvo, koji tišti Kolakušićeve glasače i Škorine glasače i Milanovićeve glasače, ali njene glasače sigurno ne tišti. Taj je problem naravno - korupcija. “Svjedočimo problemu korupcije u našem društvu”, rekla je tog ponedjeljka Kolinda Grabar-Kitarović.

“Činjenica je da rad i znanje nisu dovoljno vrednovani.” “Ostat ću dosljedan glas protiv korupcije u hrvatskom društvu”, rekla je u istom dahu kandidatkinja HDZ-a, osoba kojoj je osuđeni Zdravko Mamić organizirao privatne rođendane. A dok je izgovarala tu rečenicu, pred njom je sa smiješkom punim entuzijazma sjedio Milan Bandić. Činjenica da se taj dan pod velesajmom zemlja nije otvorila, aktivni je i nepobitni dokaz o nepostojanju boga.

A onda se čudite što Kolakušić ima već 14 posto? Slikaj ti mirno, Mislave, i dalje curetke u haljinicama. Prema njihovima, tvoje je licemjerne tek majušno. Jer, vjerojatno si dosad već shvatio: u ovoj zemlji može se reći i napraviti bilo što, a da to nema a ma nikakve posljedice.