Jesu li Crkva i Bog na istoj strani?

Na početku ovog teksta moram proslaviti činjenicu da uopće smijem postaviti ovo pitanje. Ne tako davno, zatvarali su, mučili i ubijali one koji su se usudili postaviti to pitanje i njemu slična. Danas se to, hvala Bogu, svodi samo na verbalnu nježnu pohvalu raznih katoličkih fanatika koji nikako ne mogu shvatiti da njihov doživljaj Boga nije bogomdan. Meni se čini da Bog ne želi da se u njegovo ime vrijeđa i omalovažava druge.

Kada se želim prisjetiti surovog dijela realnosti, pokušam zamisliti razgovor fundamentalističkog katolika, židova, muslimana i hinduista, ma zapravo bilo kojih religijskih fanatika, kako sa slinom u ustima vrište da je jedino njihov Bog onaj pravi i da će ostali gorjeti u paklu ili u najboljem slučaju biti u nekom ekvivalentu čistilišta. Uvjereni da samo njihov Bog omogućava uistinu blagoslovljen život, spremni su silovati zdrav razum, ne poštivati temeljna načela ljudskosti, sve da bi proslavili slavu Božju, bar onako kako su to njihovi umovi zamislili. Otriježnjenje uslijedi vrlo brzo jer postanem svjestan kako mali ljudi, kada su uvjereni da ih podržava velika religija, mogu biti zastrašujuće sitni i malodušni. Uglavnom, vrijeđati druge ili njihovu vjeru doživljavati inferiornom može samo religijski fanatik koji je odavno prestao koristiti najdivnije mogućnosti svoga srca i uma.

Poštujem sve autentične vjernike. Čak i kada se moj doživljaj Boga razlikuje od njihova, vjerujem da smo na istoj strani. Pitanje je samo zastupa li Crkva adekvatno pozitivne katoličke vrijednosti. Želimo li biti iskreni, jasno je da je odgovor na pitanje iz naslova negativan. Iako sam svjestan da će me mnogi shvatiti pogrešno, doista nemam ništa protiv brojnih životno afirmativnih katoličkih vrijednosti, ali sada govorimo o Crkvi i njezinom legitimitetu da ih zastupa. Jasno je da Crkva više ne može biti moralna vertikala jer su njezini pripadnici doveli previše djece u horizontalu, a vrh Crkve je desetljećima bezdušno lagao i skrivao vlastite grijehe, omogućavajući tako brojne nove žrtve.

Ako vam ova izjava zvuči prebrutalno, samo zamislite te slike i vidjet ćete da sam izuzetno blag.

Uglavnom, vjernik sam, ali nisam katolik između ostalog i zato što ne mogu prihvatiti takvu instituciju kao posrednika između mene i Boga. No ne radi se samo o tome.

Vjerujem u Boga koji nema ljudske karakteristike i koji zna da mi imamo božanske.

Vjerujem u Boga koji nema omiljenu religiju. Boga koji je svjestan da su brojne svjetske religije, uz mnogo toga dobroga, stvorile i mnogo zla.

Vjerujem u Boga koji formu nikada neće staviti ispred sadržaja i kojemu je svejedno nosi li svećeničku odoru muškarac ili žena.

Vjerujem u Boga koji jednako voli i prihvaća sve ljude, Boga koji je svjestan da su sve seksualne orijentacije jednako normalne i zdrave.

Vjerujem u Boga koji nam je dao slobodnu volju, znajući da ćemo je ponekad neznalački koristiti. On nas razumije, a ne osuđuje.

Vjerujem u Boga koji nikada ne bi inzistirao na braku da bi se zadovoljila forma, ne bi se protivio korištenju kondoma ili zbog sprečavanja neželjene trudnoće ili zbog smanjenja širenja raznih bolesti (ta nazadna praksa ima posebno ozbiljne posljedice u Africi) i ne bi se protivio umjetnoj oplodnji. Ne, Bog sigurno nije toliko prizeman, ali ljudi i institucije koji tako prizemno shvaćaju njegovu prirodu to jesu.