ŽENA NA RUBU

JESTE LI PRIMIJETILI ŽALOSNU POŠAST NA TELEVIZIJSKIM PROGRAMIMA? Sve je zarazio užasan trend čiji autori gledatelje smatraju blesanima

 Getty Images/iStockphoto

Sin moje kolegice za zadaću je dobio temu “dokumentarni film”. I onda su oni tražili po raznim programima primjer koji bi dijete moglo obraditi i zaključili da u tom tjednu može birati isključivo među nekoliko serijala koji su označeni kao dokumentarni reality.

Bljuv. Već dulje psujem pred televizorom gledajući što nam sve pakiraju pod dokumentarni program. Kad najave dokumentarnu seriju, a onda ugledam morbidno pretile žene i muškarce koji rade u nekoj vučnoj službi i iznimno su agresivni, dođe mi da napravim harakiri. Ili ono gdje otac, sin i kći vode zalagaonicu u kojoj “klijenti” ostavljaju sve, od zlatnih zubi do računala (jedna je pokušala založiti hrpetinu gaća, nenošenih) da bi platili račune, drogu ili tko zna što... Ne znaš tko je odbojniji u tom njihovom paklu prepunom rabljenih stvari, nesretnih sudbina i psihijatrijskih slučajeva.

Nekako si mislim da sin moje kolegice baš ne bi trebao pisati o tome. Niti gledati takve, navodno zabavne emisije.

A nažalost, trend koji se naziva docu-reality ili docutainment zarazio je sve programe.

Sve to što me živcira ispričala sam Nenadu Puhovskom, autoru, redatelju i producentu i jednom od osnivača ZagrebDoxa, najvećeg festivala dokumentaraca u regiji.

- Takozvani docutainment su zabavne TV produkcije koje se koriste elementima stvarnosti da bi, jednostavno, zabavile publiku. Tu nema pravila osim “anything goes”, a jedini je kriterij rating. I to vas opravdano ljuti - rekao mi je.

Kaže i kako nije čudno što ta industrija buja, svi vole viriti kroz ključanicu, a ovakvi uraci daju dojam ulaska u privatnost, u živote drugih.

Dobro, da smo ostali na “Smrtonosnom ulovu” (da, kažu dokumentarna serija) s onim tipovima koji love rakove i koji je dramatičniji od mnogih akcijskih filmova, bilo bi super. Eventualno bi se još mogli podnijeti “Milijunaši iz močvare” jer su bizarni. Ali ne, od trenutka kada su neki televizijski (zli) magovi shvatili da baš sve i svakoga mogu upakirati u bastardni televizijski format, a da mu pritom riječju “dokumentarni” daju neki dignitet, nema pomoći.

Sve češće razmišljam o tome da se riješim kabelske televizije. Što ću plaćati kad ne želim gledati tipove koji popravljaju motore, rade akvarije, preživljavaju u paru, preživljavaju goli, rukama love somove, iskapaju žad ili žive “u posljednjoj divljini” na Aljasci...

Plus, gledajući te serije, negdje u dubini duše svjesni ste da vas njihovi autori, brojeći masnu zaradu, smatraju blesanima - dokumentarac, malo sutra! Spontanost ekipe koja se pojavljuje u njima toliko je lažna da moraš biti ovisnik o cracku a da ne shvatiš kako tu ima više scenarističkih prstiju nego aligatora u močvarama Louisiane. I špranca je uvijek ista, samo se okruženja mijenjaju: čvrsti pater familiasi, arhetipske majke kuharice, sinovi od kojih jedan mora biti mrmljavi mrgud, a drugi bedak, stidljive kćeri koje vješto barataju sjekirama i obvezni stariji rođak čudak, uvijek su tu. Kad vidiš jednu doku-stvarnosnu seriju, vidio si ih sve.

Ma, čak je sve manje emisija o životinjama a da u njima neki frajer ne piči po svijetu u kaki kargo hlačama i golim rukama hvata najopasnije gmazove, škica najtajanstvenije sisavce i briše znojno čelo hipijevskom maramom. Važniji je on nego merkati i morski psi.

Nda... Hoću da sin moje kolegice i djeca u generacijama koje dolaze nemaju probleme sa zadaćama. Voljela bih da imaju prilike pogledati prave dokumentarce, autorska djela napravljena iz sasvim subjektivne vizure. S kojom se mogu slagati ili ne, ali moraju uključiti mozak, propitkivati sve oko sebe. I nešto naučiti. Ili da barem gledaju one novinarske, reportažne, izvještajne dokumentarce koji bi, kako kaže Nenad Puhovski, trebali izvještavati o svijetu u kojem živimo držeći se osnovnih novinarskih postulata o objektivnosti, provjerljivosti, etičnosti... Iako on smatra da je to najčešće iluzija, sve je bolje od totalnog kvazizabavnog fejka umotanog u korice dokumentarca.

Ne znam, možda ih toliko ima po programima jer su jeftini - uz tri zalagaonice besplatno dobiješ one što kopaju po šupama u američkoj zabiti i one sa skladištima. A program treba popuniti.

No, kako je krenulo, ako netko otkupi još jednu seriju i proglasi je dokumentarno-zabavnom serijom ili dokumentarnim realityjem, naći ću ga, doći ću mu doma i nalupati ga daljinskim po tintari. Zbog djece.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 16:24