Slučaj je htio ovako: srela sam danas svoju babicu, ženu koja je sudjelovala u izvlačenju mog djeteta iz utrobe dok sam ja plakala u strahu jer su mi pola sata prije toga rekli (nitko mi nije trebao ništa posebno govoriti, vidjela sam na aparatima istinu, no kad rađaš prvi put, zbunjena si kao da ti tek učiš živjeti, a ne tvoja beba) da bebi padaju kucaji jer ima omotanu pupkovinu oko vrata. Slučaj je htio ovako: čekala sam jutros u jednom opskurnom kvartovskom kafiću svog kolegu da prođemo nasamo detalje produkcije i dnevnog posla, prije nego što počne radni dan i život nas odnese u drugim smjerovima, kad je u zadimljeni kafić u kojem čak i konobarica besramno puši (Hrvatska, raj na zemlji) ušla žena duge bujne plave kose sa starim, sporim biglom na lajni. Neispavana od majčinstva, zapravo zahvalna što kolega kasni pa stignem šutjeti na miru sa sobom ne misleći baš o ničemu (tek sada zapravo shvaćam što joga majstori žele kad nam govore: ispraznite mozak, napustite svoje misli...), automatski sam pomazila psa, refleks nas ljubitelja.
Pitam: koliko godina ima, ne gledajući u vlasnicu, dosta mi je ljudi, treba mi nesebična jednostavna ljubav životinja. Vlasničin glas negdje iz drugog svemira odgovara čujem: - Trinaest. Starica je. Znam što znači izgubiti ljubimca, znam kako je teško, negdje nakon sedme, brojati godine svom psu. Odjednom se pretvaraju u pješčani sat. Pa dirnuta kleknem do psice, sijede starice, tepam joj. A žena plave kose klekne do mene i kaže: - Znate, ja sam vaša babica.
Priznajem, na tren uopće nisam znala o čemu govori. Kao u magli fokusiram njezino lice. Babica? - pokušavam se sabrati u sebi. - Moja babica? Što znači: vaša babica? A ona kao da čuje pitanje odgovara: - Ja sam porodila Lenu. Pogledam je bolje i ona, kao da odgovara na neizgovoreno pitanje, skupi dugačku kosu iza glave.
Tek tada prepoznam oči. Kosa joj je, naravno, za vrijeme operacije bila ispod kape. Lice ispod zaštitne maske. Kasnije će moj suprug reći da je cijeli tim izgledao kao da su pošli orobiti banku, a ne poroditi dijete. Kosa joj je bila ispod kapice, dobro se toga sjećam. Ružičaste. - Ja se uredim za svoju djecu, znate. Plava kapica za dečke. Roza za cure. Ipak sam prvo što vide na svijetu. Tako mi je drago da je dobro... I zaplače, pa me zagrli, dok konobarica gasi čik u pepeljari, a ventilacija koja ne radi žubori stvarajući atmosferu starih jugoslavenskih filmova. I vrati mi se opet taj zagrljaj. Zaplačem i ja. I sjetim se svega. Straha. Nemoći. Plahte koja je skrivala rez od mene. Njezinih očiju kad je rekla: - Idemo po nju. Anesteziologinje Milke koja me morala opkoračiti na stolu kad su me pripremali za operaciju koliko sam se tresla od straha. I nje, sestre koja me držala s prednje strane, jer je bilo nemoguće smiriti moje tijelo dovoljno da primim injekciju. Bila sam gola, grudi na njezinima, i sjetim se te žene s biglom danas, noge oko nje, žene s roza kapicom, grlila sam je panično, a ona je govorila: - Sve će biti u redu, idemo po nju...
Iskreno, kad sam čula L, više, naravno, nikoga nisam gledala. Do danas nisam znala kako se zove babica s rozom kapicom koja je mom djetetu bila prvo što je vidjela. Do danas nisam znala tko je mojoj bebi prerezao pupkovinu omotanu oko vrata. Valentina. Rekla mi je jutros, žena plave kose s biglom. Ja sam, naime, taj slučaj. Hitan carski rez. I zato kad sam pročitala intervju doktora (Doktora?! Tresem se od bijesa što nosi tu titulu!) Kolaka, mogu samo reći: Tebi ne bi trebalo dati da govoriš o porodima, a kamoli da ih izvodiš!
Mama me učila da svima govorim vi, baš svima, iz poštovanja, a malo i zbog distance za koju je smatrala da je izraz potrebe za vlastitim prostorom, izraz dostojanstva i stila.
Slijedim taj njezin primjer bez iznimke, ali, eto, danas ne mogu. Žene trebaju grublji pristup? Pardon, neke žene? Da, neke žene nisu dovoljno sretne pa da mogu roditi u polju, između dva okopa krumpira, između dva okopa nesretne, gladne hrvatske zemlje. Neke žene trebaju medicinsku pomoć, neka djeca trebaju biti spašena. Ja sam taj slučaj. Moje dijete je bilo taj slučaj - ali ne, nismo posebne, jer je takvih slučajeva mnogo, više nego što se javno govori. Malo se i zaboravi taj strah nakon što se ludo zaljubiš u svoju bebu. A malo nam je i neugodno.
Kao ono, ja sam cvilidreta jer je moj porod bio poseban. Jer sam bila potrebita. Da, taj osjećaj nelagode ide iz istog mjesta koje dopušta doktoru Kolaku da izjavi javno kako “neke žene trebaju grublji pristup”. Samo zbog te izjave, ako ni zbog čega drugog, a ono za što ga se tereti je čisto i jednostavno - ubojstvo drugog ljudskog bića koje je umiralo u mukama - trebalo bi mu zauvijek oduzeti pravo ne samo da javno govori o porodu (a i o ženama općenito), već i da se bavi medicinom, bilo kakvom, ali i da nosi titulu koju je dobio fakultetskim obrazovanjem, a ne očito svojim pristupom i djelovanjem.
Moj tekst nije linč, doktore Kolaku, ne, moj tekst zapravo uopće nije o vama, nego o društvu gdje su žene često ostavljene da se muče u bolovima, zajedno s njima i njihovo dijete, novi život koji se kao tako jako slavi u katoličkoj Hrvatskoj, Bogorodica i mali Isus, Pieta, papa i ostalo, a gdje je taj worship u stvarnosti? Imam poznanicu koja nije javno progovorila, ali je na sličan način izgubila bebu.
Prije nekoliko godina, u ovoj istoj zemlji gdje bi žene trebale rađati zbog demografije i većeg izlaska građana na izbore, kad HDZ za osamnaeast godina bude koalirao s alternativnom strankom iz Herceg Novog ili Neuma, zvanom Velebitska Degeneričnost. A do tada, a brzo će to proći, svi me uvjeravaju, i ona će na faks, a ti ćeš neprospavane noći zbog prdeža zamijeniti neprospavanim noćima zbog njezinih izlazaka, žene, one s kojima ne treba grubo jer su ih mater i otac doma dovoljno slomili pa same od sebe trpe, i to im je posve prirodno, mrzeći potajno one koje se usude ne trpjeti, ili su obdarene širokom zdjelicom i visokom tolerancijom na bol pa im je dan lagan porod, i žene, one s kojima treba “malo grublje postupati”, neka rađaju, što živo, što bolesno, što mrtvo.
Doktore Kolak, to što ste vi rekli je šovinistički govor mržnje - sud mi tek treba dopustiti da potencijalno pišem o onome što ste (ili onome što niste!) učinili. I sada, u pokušaju da budem ispravna do kraja: Valentina, Marina, Sana, Izabela, dr. Petra, dr. Podobnik, Ana, Milka, najdivnija Milka, dr. Habek, dr. Mirić, Ksenija, i oni čijih se imena, nažalost, ne sjećam jer ste ulazili u moju sobu nakon što sam već bila zabavljena samo Lenom, hvala vam što ste s druge strane ove priče. I najbitnije: Matea, hvala vam što ste progovorili. Žene, SVE žene, beskrajno su vam zahvalne.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....