Jelena Veljača piše o gubitku koji osjeća nakon smrti Tome Vrbana

Ovaj sam tjedan izgubila jednu od najbližih osoba u životu. Treći sam se put suočila sa smrću izbliza: svaki put do sada pala sam na testu kako se nositi s takvom tragedijom. Prema nauci svoje bajkovite Bake, koja nikada nije pristajala da su tuga i nesreća moguće, i za koju po tom principu njeno rodno Sarajevo još postoji točno onakvo kakvim ga pamti iz djetinjstva (pa ju moj otac taktički nikada nakon rata nije odveo u Bosnu, sretan što sudjeluje u uljepšavanju nečije stvarnosti), gurala sam životne tragedije daleko od sebe, zatvarala sam oči, primala gubitke čvrsto rukama, no ne u namjeri da ih provučem kroz sebe, nego samo zato da ih stavim sa strane, izvan sebe, s obećanjem: jednom ću se vratiti i riješiti tu prazninu u sebi. Vraga.

To moje teoretsko “jednom” nikada se nije dogodilo: vješto sam ga izbjegavala. Čak ni nad grobovima preminulih bliskih ljudi, nisam osjećala ništa. Iz petnih sam se žila za svake Sisvete trudila, molila neke polumolitve zapamćene za slučajnih posjeta misama na koje sam zalutala, mislila žestoko na vrijeme provedeno s didom i tetom, vizualizirala ih, nosila im cvijeće i svijeće u najdražim bojama, ali istina je uvijek bila gruba i hladna kao taj prokleti mramor koji nas sve dočeka na kraju: nisam osjećala ništa do kurtoazne tuge i poslovične mržnje prema sudbini koja mi je oduzela ljude koje sam tako jako voljela.

Negdje duboko u sebi znala sam da postoji mogućnost da se moja prividna staloženost i hladnokrnost po principu “i smrt je sastavni dio života” raspadne kao kula od karata na vjetru, a i ja zajedno s njima, ako si samo na tren dopustim da uđem u stanje oplakivanja i dubokog promišljanja o gubitku. Moj dida je osjetio kakva sam kukavica, pa mi je zabranio dolazak k njemu do mjesec dana pred kraj. Teta je otišla naglo, a ja sam danima bježala od jecaja obitelji u kasne noćne šetnje, ljubavne afere, posao i eksperimentiranja s kosom i alkoholom. Bijeg od suočavanja s tugom bilo je nešto čemu su, shvatila sam tek kasnije, bili skloni mnogi moji prijatelji. Danas mi pada na pamet da smo se tijekom tih nježno-okrutnih godina možda i birali po toj osnovi - tko ima veće ružičaste naočale na glavi i veću sposobnost muljanja samom sebi da je sve super i sve za pet, taj je veći frajer u našem društvu.

Depresivce nismo primali u počasnu gardu. Moje cure i ja razvile smo razne strategije za izbjegavanje bedova: bijeg u san, primjerice. Irena i Monika su prednjačile. Nakon svađe ili prekida s dečkom, mogle su spavati po 16 sati dnevno. Ja sam razvila strategiju manijakalnog tipkanja. Što sam bila bljeđa i tužnija to sam prihvaćala sve više posla, dok na kraju nisam dogurala do serijala od 170 epizoda, koje su mi bili idealan štit od stvarnosti: pisala bih noću, danju, pisala bih u snu i pravila se da ne vidim vagu koja je pokazivala zabrinjavajućih 47 kilograma koje su sugerirale nestajanje i ukazivale na ruševine mog privatnog života koje su podsjećale na fasade nekad bajkovite Havane.

Samo lijepo, samo dobra vibra, furaj samo pozitivu… bila su naša gesla. U takvom stavu prednjačio je naš Tomo. Upoznala sam ga jedno popodne na jednom snimanju: do večeri ušetao je u moj dom i moje srce. Koliko god sam se svojski trudila, njegov tempo nikada nisam mogla uhvatiti: putovao je bez prestanka, što u stvarnosti, što u mislima, i imala sam osjećaj da on ne hoda ulicom kad je hodao Zagrebom uz mene: i bila sam u pravu. Hodao je cestama svog zamišljenog idealnog svijeta. Nije pristajao ni na šta manje. Dok je jeo običnu sarmu, ponašao se kao da mu je dano da kuša sam nektar. Dok je gledao “Mostove Okruga Madison” tisućiti put, zvao bi me i opisivao ljepotu Meryl Streep kao da ju prvi put vidi. Sjećam se svega: njegovog kašnjenja na avion za Grčku (natjerala sam pilota da odgodi polijetanje za desetak minuta, molim vas, ne pitajte kako). Gledala sam ga kroz prozor aviona: trčao je poput dječaka čija je igra u rajskom vrtu vječna. Kad je sjeo do mene (dok sam ja bila više nego svjesna pogleda punih mržnje i prezira koje su nam upućivali ostali putnici), rekao je sljedeće: “Ti si moraš kupiti ovakve japanke! Nemaš pojma koliko je u njima udobno trčati! Kad bih pala u weltschmerz i zatulila oko nekakvog problema, prevrtao bi očima i nazivao me ‘kraljicom drame za koju on nema vremena’.

Dolazio bi i odlazio sa svojim magičnim koferom, a onda se dogodio trenutak u kojem je kofer ostao sam na Zemlji. Tomina mama otvorila ga je pred svim njegovim prijateljicama i rekla: uzmite što želite. On bi tako htio. Dok su druge djevojke isprva sramežljivo, a zatim sa sjetom i suzama u očima prebirale po Tominim bojama, ja sam zanijemila od užasa. Moj tako praktično smišljen model bijega od stvarnosti nije više bio moguć: stavljena pred gotov čin, stajala sam pred nečim što je jednom ne tako davno pripadalo mom prijatelju, i morala sam se suočiti s tim da njega na Zemlji više - nema. Dečko me pogurnuo i rekao: idi i ti uzeti nešto, puno će ti to značiti! No, ako uzmem, moram priznati da Tomo više nikada neće šminkati. Ako uzmem, taj će se puder jednom potrošiti i završiti u smeću. Konačno, morala sam ući u područje tuge koje sam godinama uspješno izbjegavala. Tomin poslovni partner pružio mi je kutijicu. Činilo se da su sve oči uprte u mene. Primila sam puder brzinom svjetlosti i tutnula ga duboko Dečku u džep. Dok ovo pišem, stoji kraj mene na stolu. Kako je u područuju tame? Jako zajebano, mogu vam reći. Utjeha je rijetka, i proklinjem roditelje za svoj ateizam. Kad mi netko kaže da je Tomo anđeo, dođe mi da urlam: ali on je to već bio, i dok je živio među nama! Kad mi je Badema rekla da ne može ljubav i energija samo tako nestati, došlo mi je da zavrištim: ali ja ne želim da on bude energija i ljubav, ja želim da bude onakav kakav je, tjelesan i zgodan, vitičast i duhovit! Nije mi bilo jasno kako jesti, plesati, slušati Madonnu, kupovati breskve i uživati u modi kad njega nema.

Sjela sam sama sa sobom u mrak, s bočicom pudera u ruci, i učinila ono što Tomo nikada ne bi: upustila sam se u svako sjećanje, svaki smijeh, svaku svađu, svaku avanturu s njim. Kad me boljelo, nisam pobjegla. Išla sam još dublje. Noćas sam se sjetila apsolutno svega. Osim dubokih bora i migrene koju toliko plača mora proizvesti, probudila sam se i sa spoznajom da sam često, dok sam bježala od stvarnosti koja nije uvijek bila lijepa, zapravo stavljala na čekanje ne samo tugu i suze nego i nešto drugo - sreću. Često sam odustajala od izlazaka zbog toga što nisam imala što obući, zbog toga što mi je frizura bila nepopravljiva, zbog toga što mi se nije dalo i zbog toga što sam mislila da imam vremena za lude izlaske. Pa cijeli život je preda mnom, zaboga!

No, cijeli život, očito, mogu biti i 33 Isusove godine, koliko je Tomo proživio na ovom svijetu. Često sam popila kavu, a da nisam ni primijetila njezin okus, samo zato da se probudim. Često sam jela u vrhunskim restoranima, napeta od treme zbog poslovnog dogovora, ne obraćajući pozornost na to koliko sam blagoslovljena zbog mogućnosti koje su mi dane. Tomo bi me barem jednom tjedno zvao da putujem: često sam ga odbijala, misleći da je prenaporno odlaziti na jedan dan do Krka samo da bismo se okupali, pa nismo djeca! Iz straha od povrijeđenosti, neuspjeha ili nesreće, često nisam ni pokušavala doživjeti neke stvari, misleći: ne smijem si to sada priuštiti, moram još malo pričekati, nije vrijeme, recesija je, zima je, kišno je, jugo je, loša je biometerološka prognoza, a i baš sam se posvađala s Dečkom…

Jedna prijateljica koju dugo nisam vidjela na Tominu mi je ispraćaju šapnula: “Znaš što sam odlučila? Živjeti punim plućima, konačno! Sad me više nitko i ništa ne može zaustaviti… pa nek me tuže, tračaju, mrze… Nema više kalkuliranja i životne matematike.”

Što to znači u praksi? Trebamo li svi otići u nedopušteni minus i dogurati do ovrha na poslovnim računima? Trebamo li poput konja gledati samo ispred sebe i galopirati u nepoznato? Trebamo li misliti samo na to kako da se usrećimo u trenutku, bez obzira na posljedice? Ne, no trebamo prestati paranoizirati oko svake sitnice. Kukavički je čekati bolji trenutak i propuštati život, bio on bolan ili orgazmičan. Kukavički je ne živjeti kad nam je već dano da ostanemo na ovoj Zemlji. Kukavički je ne prisjećati se i ne tugovati, jer tako zaboravljamo i sve ono što smo doživjeli s onima koji su otišli prije nas.

Zamolila sam Dečka da me odvede na kratak put da uživanjem proslavim sve što me Tomo naučio. Naručila sam se na masažu koju je on volio, rezervirala restoran koji mi je on otkrio. Prije odlaska, na lice sam vrlo drhtavo stavila njegov puder. Brzo su ga isprale suze. No, ako se ne isplačem, shvatila sam, nikada se neću moći ni posve iskreno smijati. Koliko god boljelo, Tomi u čast, stavila sam svoj život na “full mode” opciju i sa suzama izašla na predivno, božanstveno, ranoproljetno sunce. Sreća i tuga na čekanju, odlučila sam, više ne dolaze u obzir.